Prenosim sa forum.hr (podforum “politika”, kojeg se inače ne isplati pratiti jer su vrlo rijetki suvisli prilozi), zanimljiv komentar jednog forumaša (pseudonim pSvila, možda član ORaH-a) i moj komentar. On se nadovezuje i dopunjava s prilogom koji sam objavio prije tri dana: O šefovima i liderima: možemo li prevladati autoritarni mentalitet?.
pSvila piše, utorak 2. rujna u 18:32
Nitko na forumu ne spominje tekstove o tome kako je ORaH prešišao SDP u području Rijeke i Istre (http://www.vecernji.hr/hrvatska/orah-nece-pobijediti-sdp-je-uvijek-bio-i-ostat-ce-tvrd-orah-958491).
Zanimljivo mi je zaključivanje: SDP je jako pao u Rijeci, jer su iz vlade izbačeni Rječani. Zar ne bi bilo logičnije da u Rijeci poraste podrška, jer se Rječki SDP suprotstavio mrskom Milanoviću?
ORaH pak raste i zbog naklonosti birača s tog područja prema ekološkim temama. Lošinj pazi šume i delfine. Cres supove. Krk je davno riješio otpad i sad radi na obnovljivoj energiji. Rijeka se posvađala u izboru između dvije vizije razvoja: transport i industrija ili znanje i visoka tehnologija. Čini se da im ORaH nudi spoj te dvije vizije, uz očuvanje okoliša.
Što se tiče rasta popularnosti ORaHa u cijeloj Hrvatskoj, primjećujem više faza. U prvoj je rastao većinom od neodlučnih birača i malih zelenih stranaka i malih stranaka ljevice. U drugoj fazi je rastao od neodlučnih i razočaranih SDP-ovih birača. U trećoj samo od SDP-a. Tijekom ljeta još uvijek je dio razočaranih birača SDP-a prelazio ORaH-u. Naglašavam dio! SDP pada brže, nego se ORaH diže. SDP je prošli mjesec pao s 19,6 na 17,5 (1,9%). ORaH pak je porastao s 15,3 na 15,7 (0,4%). Drugim riječima, SDP se ruši bez obzira na ORaH!
Naravno, ako ionako ne vjerujete anketama – onda ništa.
Moj odgovor, ovdje malo proširen
Rezultati su izraženi za šest hrvatskih regija. U regiji “Istra i Primorje” ORaH je dobio 25%, a SDP 21%. U regiji “Zagreb i okolica” ORaH je dobio 19%, a SDP 18% (HDZ 25%).
Osim toga, vrijedi dodati: među ispitanicima do 30 godina, ORaH je dobio 20%, a SDP samo 12% (HDZ 23%). Među onima između 31 i 44 godine, ORaH je dobio 17%, SDP 14% a HDZ 21%.
Svakako, svima je jasno, od Mirele nadalje, da su odličan rezultat na izborima za EP i još bolji u anketama većim dijelom rezultat toga, što ih je javnost prepoznala kao stožernu točku, za prikupljanje onih koji su nezadovolnji SDP-om odnosno Kukuriku koalicijom u cjelini, a ne žele glasati za HDZ.
Nikica Gabrić i SzH nadali su se postići analogan uspjeh, da budu stožer za okupljanje nezadovoljnika na centru i na desnici, ali nisu uspjeli.
Da bi to pak prešlo u dugoročnu stabilnu potporu, kako gore spominješ, traba imati podlogu u prepoznatljivosti stranke prema njenim strateškim smjernicama, vrednotama i programima. Prva stranka novoga profila, za koje je 1980-ih prevladao naziv “zelene” (zbog utjecaja njemačkih Die Grünen), nosila je naziv Stranka vrednota (Value Party), na Novom Zelandu, osnovana 1972. (danas je i ona “Green Party”). Zelene stranke imaju u osnovi političku ideologiju ekologizma (plus mrežu utjecaja drugih idologija i idejnih struja, kao što su feminizam i pacifizam). Iz nje se razvijaju vizije i programi.
Te su stranke nastale iz protesnih pokreta 1960-ih i 1970-ih, ali su razvile prepoznatljivu svjetonazorsku (idejnu) osnovu, izražavaju moderni (ili post-moderni) mentalitet i senzibilitet (i na njima zasnovane stilove života), što im je omogućilo trajnost.
Mislim da je danas slabost piratskih stranaka, koje se također pojavljuju kao izraz protesta protiv vladajućeg “establišmenta” (a zelene stranke, htjele – ne htjele, u zemljama gdje su desetljećima u parlamentima i ponekad i u vladama, postale su njegov dio), u tome da nemaju zadovoljavajuću svjetonazorsku/ideološku osnovu koja bi generirala trajni utjecaj (samo nekoliko razbacanih ideja, ponekad kontradiktornih).
Stoga mislim da je puno bliže točnoj ocjeni o pojavi ORaH-a Jasmin Klarić, koji je 17. svibnja u “Novom listu” (Zelena revolucija: Nezapamćen uspjeh i stvarnost koja već kuca na vrata) pisao da ORaH ponovo unosi značaj ideologije u politiku (nasuprot pragmatizmu i eklektizmu svih ostalih hrvatskih stranaka), nego Davor Butković, koji u “Jutarnjem” ove subote (30. kolovoza) piše: TRIJUMF MIRELE HOLY Protupolitičarski pokret u Hrvatskoj je sada poprimio masovne dimenzije.
Butković točno uočava da je podrška ORaH-u uvelike izraz prosvjeda protiv “konvencionalne politike” odnosno “etabliranih političara”, ali pogrešno misli da je idelogija ORaH-a »potpuno nekonzistentna«. (Butković je utjelovljenje mentaliteta i senzibilteta kojem su zeleni, kao i sve “nekonvencionalno” i “neetablirano”, izrazito antipatični; ne razumije ih i ne želi razumjeti. Neke svoje primjebe zasniva na novinskim naslovima, a ne proučavanju činjenica.)
Ovdje je važno uvidjeti da prosvjed protiv konvencionalne politike nije i prosvjed protiv politike uopće (politika = briga za polis, za zajednički interes), te da prosvjed protiv etabliranih političara nije prosvjed protiv političara uopće; najzad, i Holy je političarka. Kroz politiku je izgradila svoju prepoznatljivost, popularnost pa i karizmatičnost, tako da u njoj počinju gledati nosioca alternativne politike. (O tome sam pisao u svojem prethodnom tekstu).
Nažalost, na Svemrežju više nije dostupan njezin članak iz ožujka 2011., u kojem je prema prosvjednicima istupila prilično prezrivo, priznajući da govori sa stajališta “hegemonije”. Kao sudioniku, teško mi je priznati, ali u prezrivosti prema prosvjednicima, s bitne točke gledišta, imala je pravo.
Klarić je – prije izbora za EP – pisao: »Uspjeh “zelenih” je pokazao koliko je bljutava i bezsadržajna politička priča o tome kako “Hrvatima ne treba ideologiziranje”. Tehnomenadžerski Nacionalni forum Nikice Gabrića i slične “postideološke” političke grupacije mogu samo zavidjeti uspjehu (zasad samo anketnom) zelene, lijeve ideologije koju furaju Holy i “orašari”. Jasno, priče o tome da “ne treba ideologija”, samo su maska za “efikasnost”, koja podrazumijeva ultraliberalni ideološki pogled na svijet. No, to je neka druga priča…«
Bavio sam se ekološkim pokretom (također i pomoviranjem ekologizma) od 1985., a pokušajima političkog organiziranja zelene stranke 1999.-2010.. U prvome sam imao nešto uspjeha, u drugome nimalo (a tako i drugi, s kojima sam surađivao i nerijetko se i sukobljavao). Bilo je u Hrvatskoj puno značajnih akcija i kampanja za okoliš, koje su mobilizirale značajnu potporu javnosti (od Plomina B 1985., do Plomina C 2014).
Suočavali smo se međutim s problemom, da ljudi u načelu kažu kako su ekološke teme jako važne, iskazuju ogromnu potporu obnovljivim izvorima energije i snažnu netrpeljivost prema TE na ugljen – ali to ne doživljavaju
1. kao nešto bitno u njihovom svakodnevnom životu, te
2. kao nešto relevantno pri političkom odabiru, tj. na izborima.
Mi nismo došli do toga, da nas prepoznaju kao političku alternativu. Tek začetak u Zagrebu (godine 2009. osvojenih 2,8% glasova na izborima za Gradsku skupštinu i 14 mandata u vijećima gradskih četvrti); na posljednjim lokalnim izborima 2013,, te glasove je uglavnom prikupila stranka “Za grad” (3,5% za Gradsku skupštinu), ali i oni unutar sebe nisu imali “supstance”, pa su se praktički raspali.
Što se tiče rasta popularnosti ORaHa u cijeloj Hrvatskoj, primjećujem više faza. U prvoj je rastao većinom od neodlučnih birača i malih zelenih stranaka i malih stranaka ljevice.
Da, slažem se. To je mali broj, negdje oko tri posto. E sad, dijalektički jelte, nakon tvoje “druge i treće faze”, koja je da tako kažemo “antiteza, trebala bi slijediti “sinteza”, tj. da se kreira značajnija potpora na osnovu prepoznatljivoga svjetonazora, programa, vizija.
Netko je u nekoj diskusiji, možda upravo u ovom topicu, bio napisao da za ORaH glasaju, parafraziram: hašomani, feministice, homoseksualci, studenti Filozofskog fakulteta, vegetarijanci, stari hipiji… Pa da, svi ti ljudi imaju pravo glasa. Nema ih puno, a dio njih je neuklonjivo apolitičan ili anarhističan pa ne izlazi na izbore, ali ima ih. To je onaj (post)moderni “mentalitet” i “senzibilitet” koji sam gore spomenuo (a ideologija ekologizma, da dodam, jer se radi o jednoj “velikoj pripovijesti” koja nastaje upravo u vrijeme kad se u teoriji kulture uzdiže “dekonstrukcija”, može biti označena kao “post-postmoderna”).
A zeleni, okupljajući niz novih ideja i spoznaja o odnosu i postupanju sa prirodom i človjekom (ekologizam ima jaku znanstvenu bazu u ekologiji, a također i u socijalnoj ekologiji), odnosu i postupanju s materijom (oporaba), energijom (obnovljivi), živim bićima (bioraznolikost) i humanitetom (različitost), mogu dovoljno toga ponuditi i ljudima bližim tradicionalnim navikama, stilovima, motivacijama (a koji ugrubo odgovaraju orijentaciji, koju nazivamo u kulturološkom smislu “liberalnom” odnosno, kako ja zbog jasnoće volim reći, permisivističkoj). Tu je očuvanje prirodnih pejsaža, gradskih jezgri, radna mjesta u novim industrijama, smanjivanje ovisnosti o uvozu fosilnih goriva, rast ponude ekološke proizvodnje hrane itd..
Tako bi se mogla stvoriti stabilna jezgra podrške u urbanim centrima i razvijenijim cjelinama, a onda privlačiti, na svakim izborima, i dio onih koji odlučuju pragmatički. Sve je tek na početku, šanse su tu, ali moglo bi i propasti.
Butković se pita: »Misli li bilo tko da će većina građana Hrvatske, u barem donekle normalnim okolnostima, za svoga vođu izabrati ekološku darkericu? Nemojmo se zezati.« Na stranu što okolnosti uistinu nisu normalne, zasada ne govorimo o većini, nego o 10, 15, možda i 20 posto. A jednoga dana, tko zna…
Zelena politika (održivi razvoj i drugo) 