Pred izbore u Austriji: “mali Kenedy” postaje kancelar?

U nedjelju 15. listopada održavaju se prijevremeni izbori za parlament (Nationalrat, Nacionalno vijeće) Republike Austrije. Izbori su raspisani nakon što je u svibnju došlo do raskola u vladajućoj “velikoj koaliciji” socijalista (SPÖ) i narodnjaka (ÖVP).

Raskol je forsirao 30-godišnji ministar vanjskih poslova Sebastian Kurz (ÖVP), koji je postao izuzetan politički fenomen. Svoj streloviti uspon želi okruniti položajem kancelara.

Sebastian Kurz kao HabsburgKurza uspoređuju s francuskim predjednikom Emanuelom Macronom i kanadskim premijerom Justinom Trudeauom, političarima koji mladošću, stilom, šarmom, glamorom i retorikom plijene pažnju i pobiru glasove. Svojom pojavom i nastupom pokazuju da pripadaju eliti, kao “mali Kennedyji”, a ipak su vješti u korištenu elemenata populističke retorike protiv populističkog vala koji je zapljusnuo zapadne demokracije sdesna (Brexit, Trump, AfD idr.) a i slijeva (Sanders u SAD, Corbin u UK, Mélenchon u Francuskoj, Pokret pet zvijezdica u Italiji, Podemos u Španjolskoj idr.). ( Analyse eines neuen Politiker-Typs : Die kleinen Kennedys) Kurz npr. zastupa oštriji stav prema izbjeglicama, pa su ga iz ÖVP optužili da im krade ideje.

U posljednja četiri mjeseca, došlo je do znatnog pomaka u raspoloženju javnoga mnijenja. Još u svibnju su slobodnjaci (FPÖ) uvjerljivo vodili u anketama, a socijalisti su bili drugi. FPÖ je dobivala između 28 i 34% glasova, socijalisti 27-30%, a narodnjaci svega 18-25%. (Opinion polling for the Austrian legislative election, 2017)

Situacija se naglo okrenula, kad je popularni Kurz postao predsjednik narodnjaka. To su predskazivale i ranije ankete, s hipotetičnim pitanjem biste li glasali za ÖVP da je Kurz predsjednik: od veljače do travnja, pozitivno je odgovaralo 32-35%.

U posljednjim anketama, tijekom rujna, ÖVP je čvrsto na prvom mjestu s 33-34%, a SPÖ i FPÖ su izjednačeni u borbi za drugo mjesto, s oko 25%. Kurz vodi oštru te možda i nekorektnu kampanju protiv socijalista, koji su se suočili s raznim problemima. Time se znatno smanjuje mogućnost obnove velike koalicije, sada s obrnutim ulogama (kancelar iz ÖVP).

U odnosu na prethodne izbore, 2013., socijalisti su približno na istom: tada su imali 26,82%. Slobodnjaci su tada bili treći s 20,51%; izbjeglička kriza je učinila da su naglo uzletjeli dok je padala popularnost i SPÖ i ÖVP koji su nakon 203. vodili vladu kao “velika koalicija”, a od lipnja su opet pali. Narodnjaci su 2015. osvojili 23,99% glasova.

Izbori bi dakle, po broju glasova u odnusu na njihove nade, mogli donijeti novo razočaranje za desne, ksenofobne, “euroskeptične” populističke stranke, nakon izbora za predsjednika Austrije prošle godine, parlamentarnih izbora u Nizozemskoj te predsjedničkih i parlamentarnih u Francuskoj (dok su napredak postigle u Njemačkoj). Njihova grupacija ima ozbiljnih internih problema u Europskom parlamentu: ksenofobima i nacionalistima je, razumljivo, teško održavati međunarodnu suradnju.

FPÖ je anti-establišment populistička stranka, od 1986. kad ju je preuzeo Jorg Heider i okrenuo nadesno u odnosu na raniju konzervativno-liberalnu poziciju (stranka je bila članica Liberalne internacionale). Privlači znatan broj glasača koristeći njihove strahove i mješajući razne teme napada. Obje vodeće stranke, koje su nekad suvereno vladale Austrijom, odbijale su mogućnost koalicije s njima, a osobito socijalisti.

Taj tabu je ljetos probio predsjednik SPÖ i aktualni kancelar Christian Kern. On je najavio načelnu mogućnost da se nakon izbora razgovara i sa slobodnjacima o mogućoj koaliciji. (Intervju s Kernom, na njemačkom). Za to bi bila potrebna ozbiljna diskusija unutar SPÖ i razne garancije od strane FPÖ, jer i dalje postoje znatne razlike, kako u odnosu prema strancima, tako i u ekonomskoj ideologiji (“Sa libertarijancima nema koalicije”, rekao je Kern).

Koalicija između narodnjaka i slobodnjaka izgleda međutim vjerojatnija. Kako je upitna obnova velike koalicije, FPÖ bi mogao postati nezaobilazan u sastavljanju vladajuće većine.

Godine 2013., Zeleni su bili četvrta stranka s osvojenih 12,42% glasova. Sada su po anketama jako oslabili, dobivaju 4-6%, pa im prijeti čak i ispadanje iz parlamenta (prag je 4%), iako imaju predsjednika države. Imali su znatne sukobe i raskole u stranci; predsjednica stranke je u svibnju podnijela ostavku.

Peter Pilz, član i zastupnik Zelenih, nakon neuspjeha na unutarstranačkim izborima izašao je iz stranke, te s grupom suradnika (među kojima su još dvoje zastupnika Zelenih i jedan iz SPÖ) osnovao svoju listu (registrirana kao stranka u srpnju). Prema anketama dobivaju 4-5% te bi i oni mogli ući u Nacionalno vijeće.

U parlament bi mogao ući i liberalni NEOS: godine 2013., kao nova stranka, osvojili su 4,96% a i sad su približno na tome. NEOS (Novi austrijski i liberalni forum), stranka osnovana 2013, dijelom je nasljednica liberalne frakcije koja je istupila iz FPÖ nakon što je Heider skrenuo udesno.

Uz spomenute tri kombinacije unutar tri vodeće stranke za formiranje vladajuće većine, četvrta, načelna matematička mogućnost, je vlada narodnjaka sa sudjelovanjem ili potporom tri manje stranke, ili samo dvije ako jedna od njih ne uspije ući u Nacionalno vijeće. To je slično situaciji u Njemačkoj, gdje je vjerojatna vlada demokrašćana, liberala i zelenih (samo što tamo ulazak AfD u vladu ne dolazi u obzir).

Oglasi
Objavljeno u Nekategorizirano | Ostavi komentar

Pred referendum o otcjepljenju Katalonije

Zahuktava se kriza oko referenduma o nezavisnosti Katalonije, zakazanog za ovu nedjelju.

Katalonski parlament raspisao je referendum 6. rujna, a već dan kasnije španjolski ustavni sud proglasio je referendum neustavnim. Regionalne vlasti su ipak nastavile pripreme za njegovo održavanje. Policija je upala u urede pokrajinske vlade, konfiscirala 10 milijuna tiskanih glasačkih listića i pritvorila 14 dužnosnika. Oni su optuženi za zloupotrebu povjerljivih podataka o građanima iz biračkih spiskova.

Predsjednik Katalonije optužuje madridsku vladu za suspenziju pokrajinske autonomije, a predsjednik pokrajinske vlade govori o povratku u vrijeme Francove diktature (kad je vladala rigidna centralizacija i katalonski jezik bio zabranjen).

https://www.theguardian.com/world/2017/sep/20/spain-guardia-civil-raid-catalan-government-hq-referendum-row

Javni tužitelj Španjolske je pozvao poziv na sudsko saslušanje načelnicima 712 gradova i općina u Kataloniji (od 948), koji su potpisali deklaraciju potpore referendumu, uz prijetnju policijskog privođenja ako se ne pojave.

http://www.elnacional.cat/en/news/spain-public-prosecutor-catalan-mayors-threatens-arrest_191070_102.html

http://www.telegraph.co.uk/news/2017/09/13/spain-threatens-arrest-700-catalan-pro-referendum-mayors/

Samo nekoliko minuta nakon što je Madrid blokirao službeno mrežno sjedište referenduma http://referendum.cat/, predsjednik Katalonije je najavio otvaranje novog.

https://www.ref1oct.eu/

Policija je jučer (25. rujna) blokirala website organizacije ANC (Katalonska Nacionalna skupština). Ukupno je blokirano 140 sajtova koji promoviraju referendum.

http://www.elnacional.cat/en/news/civil-guard-closes-website-anc-referendum_195216_102.html

Danas (26. rujna) je katalonski javni tužitelj naredio katalonskoj policiji da blokira sva predviđena glasačka mjesta 31. rujna i 1. listopada i da onemogući svaki pokušaj glasanja na nekom drugom mjestu.

http://www.elnacional.cat/en/news/public-prosecutor-mossos-close-polling-stations-referendum_195453_102.html

Šef katalonske policije je međutim uložio žalbu javnom tužitelju, zbog toga što Ministarstvo unutrašnjih poslova iz Madrida suspendira njegova ovlaštenja. U kataloniju je poslano više tisuća policajaca iz drugih dijelova Španjolske.

http://www.elnacional.cat/en/news/trapero-meeting-perez-cobos-lopez-police-referendum_195210_102.htmlInstitucije Europske unije nisu se oglasile povodom ove krize, osim što stidljivo mrmljaju da je to unutarnja stvar Španjolske.

http://blogs.lse.ac.uk/europpblog/2017/09/21/europe-cant-remain-silent-over-the-catalan-crisis/

Regionalni izbori 2015, uz rekordno visoku izlaznost, donijeli su većinu strankama za nezavisnost, ali ne uvjerljivu. Stranke koje su protiv samostalnosti također su jake. Na ulicama katalonskih gradova demonstriraju pristaše samostalnosti, ali i protivnici.

https://en.wikipedia.org/wiki/Catalan_regional_election,_2015

Stranka “Građani” (katalonski: Ciutadans, španjolski/kastiljski: Ciudadanos), koja sebe smatra “post-nacionalističkom”, osnovana je u Kataloniji, zadovoljna je sadašnjim autonomnim statusom i proširila se i na ostatak Španjolske. Ciutadans su druga stranka u regionalnom parlamentu: na izborima 2015. dobili su 17,9% glasova.

https://en.wikipedia.org/wiki/Citizens_(Spanish_political_party)

Predsjednik “Građana” kaže da regionalni parlament, vlada i predsjednik Katalonije vode samoubilačku politiku, da više nemaju legitimitet te treba zaustaviti pripreme za referendum i raspisati nove izbore. Treba prvo zaustaviti državni udar koji oni provode (“toca parar el golpe”) i odstraniti delikvente, jer se samo sa demokratima može razgovarati (“Solo se puede dialogar con demócratas, no con gente que está delinquiendo”)

https://www.ciudadanos-cs.org/noticia/entrevista-a-albert-rivera-solo-se-podra-dialogar-si-primero-hay-elecciones/9974

Katalonija je ekonomski razvijenija od ostatka Španjooslke, te se navodi da u državni proračun uplaćuje oko 10 milijardi eura više nego što dobiva. Pokret za fiskalnu, a zatim i državnu nezavisnost, pojavio se 2012. kad je Španjolska doživjela financijski kolaps i žestoke prosvjede.

http://time.com/4951665/catalan-referendum-2017/

Španjolski premijer Marian Rajoy danas (utorak) je bio u Washingtonu. Trump je rekao da bi volio da Španjolska ostane ujedinjena. Rajoy je odustao od sudjelovanja na skupu predsjednika vlada Europske unije u Tallinu u petak. Rekao je da referendum neće biti valjan, jer organiziator nemaju ljudi ni listića i materijala.

http://www.index.hr/vijesti/clanak/trump-volio-bih-da-spanjolska-ostane-ujedinjena/997005.aspx

Katalonska vlada je objavila da su pripremili 6000 glasačkih kutija i potrebne lističe, koji su skriveni na tajnom mjestu.

https://www.nytimes.com/2017/09/20/world/europe/catalonia-referendum-spain.html

Madridski El Pais više je puta objavio članke o istraživanjima javnoga mijenja, u kojima tvrdi da potpora nezavisno otpada. U srpnju navodi da je 41% za, a 49% protiv. Godinu dana ranije bilo je 48% za, a 42% protiv.

https://elpais.com/elpais/2017/07/21/inenglish/1500633835_182589.html

http://www.politico.eu/article/record-level-of-support-for-catalan-independence-poll-spain-catalonia/

Ako mogu računati na pobjedu, zašto je Madrid tako uporno odbijao dijalog i odbijao legalnost glasanja?

S obzirom na situaciju, možemo sa sigurnošću reći da će referendum biti, barem djelomično, održan, ali u neregularnim uvjetima. Protivnici otcjepljenja su blokirali sebi mogućnost sudjelovanja u nadledanju izbora. Provoditelji referenduma mogu objaviti rezultat kakav hoće, a protivnici će u svakom slučaju reći da to nije relevantno.

Ništa neće biti riješeno, kao ni u slučaju parareferenduma 2014.. Sukob će se nastaviti s istih pozicija. Zaoštravanje se možda moglo izbjeći fleksibilnijom politikom Madrida od 2012.. Katalonic se osjećaju kao nacija, kao i Baski, pa bi možda racionalna politika u Španjolskoj bila preuređenje u federaciju, za što se zalaže Socijaistička stranka (koja je međutim jako oslabila posljednjih godina) – nešto možda po uzoru na Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske.

Objavljeno u demokracija, politika, svijet | Ostavi komentar

Pred parlamentarne izbore u Njemačkoj (1): ankete i socijalna psihologija

Ovo je prvi od tri teksta o izborima u Njemačkoj. Druga dva objavit ću sutra i prekosutra.

U nedjelju su izbori ta donji dom parlamenta Savezne Republike Njemačke (Bundestag). Gotovo je sigurno da će Angela Merkel ostati kancelarka (u četvrtom mandatu), ali je pitanje tko će biti koalicijski partner(i).

Sadašnji sastav Bundestaga

German political spectrumKao i prije četiri godine, u igri je šest značajnih stranaka. Godine 2013. uvjerljivo su pobijedili kršćanski demokrati (CDU/CSU) s 41,5% glasova, što je bilo +7,8% u odnosu na 2009..

Socijaldemokrati (SPD) su ostali daleko iza sa 25,7%, što je ipak bio porast, +2,7% u odnosu na 2009..

U Bundestag su još ušli Ljevica (Die Linke) sa 8,6% (-3,3%) i Zeleni (Die Grünen) s 8,4% (-2,3%) osvojenih glasova .

Katastrofu su 2013. doživjeli liberali (Freie Demokratische Partei, FDP), koji su 2009.-2013. bili u koalicijskoj vladi s CDU/CSU. Sa 14,6% glasova pali su na 4,8%, ispod izbornog praga od 5%, te su tako prvi put nakon Drugog svjetskog rata ispali iz Bundestaga.

FDP je u Zapadnoj Njemačkoj, u razdoblju 1949.-1990., bila u oporbi jedino 1957.-1961.. Sve ostalo vrijeme bili su u vladama, bilo sa demokršćanima, bilo sa socijaldemokratima. U ujedinjenoj njemačkoj u vladi sa CDU/CSU bili su 1990.-1998. i 2009.-20013..

Novoosnovana desničarska “Akcija za Njemačku” (AfD) godine 2013. zamalo je ostala ispod praga, osvojivši 4,7% glasova.

Tako su 2013. u Bundestag ušle samo četiri stranke. Kako su one ukupne osvojile 84,2% glasova, “rasap” je bio velik. Ove četiri stranke osvojile su znatno veći postotak mandata nego glasova. Tako je CDU/CSU došla na čak 49,2% mandata (311 od 631). Kako je iz Bundestaga ispao njihov koalicijski partner, sklopili su “veliku koaliciju” sa socijaldemokratima.

(Druga mogućnost bila je koalicija SPD, Zelenih i Ljevice. To ipak nije ozbiljno dolazilo u obzir zbog ozbiljnih idejnih razmimoilaženja između SPD-a i Ljevice. Također, javnost ne bi blagonaklono prihvatila vladu koja isključuje uvjerljivog izbornog pobjednika.)

Situacija po istraživanjima javnoga mnijenja

German federal election poll of pollsSad je po anketama (detaljni prikaz na wikipediji) situacija bitno drugačija, jer i FDP i AfD sigurno ulaze u parlament. Tako će u parlament ući šest stranaka, a “rasap” glasova (ukupni postotak glasova, koji osvoje stranke koje ne ulaze u Bundestag) bit će oko 4-5%. To znači da će ostale četiri stranke, s jednakim postotkom glasova, osvajati manje mandata.

U posljednjih pola godine nema velikih oscilacija u anketama javnoga mnijenja. CDU/CSU je na oko 36-37%, SDP na oko 22-23%, a ostale četiri stranke svaka na oko 8-10% (postoci u odnosu samo na one ispitanike koji su rekli za koga bi glasali). Dakle su i CDU/CSU i SPD ispod postotaka iz 2013., Ljevica i Zeleni su na istome, a AfD i FDP su napredovali. U postotku osvojenih mandata, pad CDU/CSU i SPD će izgubiti još više.

SPD je imao veliki skok podrške početkom godine, kad je Martin Schulz preueo vodstvo stranke. Tada su narasli na oko 30%, a zatim opet pali. (Vidi dolje objašnjenje socijalne psihologije.)

AfD je početkom godine bila na oko 15% potpore, a zatim opala na oko 10%.

Neki programski naglasci u kampanji

CDU/CSU:
► nova radna mjesta
► manji porezi
► održavanje javnih investicija

SPD
► veće investicije u obrazovanje i infrastrukturu
► Veći porezi za bogate

FDP
► Smanjivanje poreza
► poticanje financijskih tržišta

Die Grünen
► briga za prirodu i okoliš
► jače socijalne politike

Die Linke
► rast minimalne nadnice
► zabrana sudjelovanja u vojnim misijama u inozemstvu
► raspuštanje NATO-a

AfD
► protiv Europske unije
► protiv imigranata

Tri varijante mogućih koalicijskih vlada

Tako je prvo pitanje, na koje će se odgovor nestrpljivo očekivati nakon zatvaranja biračkih mjesta, hoće li CDU/CSU i FDP imati zajedno dovoljno mandata, da formiraju koalicijsku vladu, kao što je to bilo 1982.-1998. u vladama Helmuta Kohla (u to doba se Angela Merkel pojavila na saveznoj političkoj sceni kao ministrica okoliša) i 2009.-2013.. To bi naravno za Merkel i demokrćane bila najbolja situacija, jer bi FDP-u morali prepustiti znatno manji udio u vlasti nego SPD-u.

Ukoliko oni zajedno ostanu ispod 50% mandata, moguće je da se koaliciji pridruže Zeleni (tzv. “Jamajka koalicija”, prema bojama stranaka kao na jamajčanskoj zastavi, crno-žuto-zeleno). Takva mogućnosti razmatrala se i 2005., ali tada Zeleni nisu htjeli koalirati sa CDU/CSU; sada bi možda pristali.

Kako je vlada A. Merkel snažno pro-ekološka (nastavili su strategije, koje je uvela crveno-zelena vlada 1997.-2005.), razlike postoje prvenstveno na kulturalnim temama, koje se kod nas (pogrešno) naziva “svjetonazorskim”: konzervativno vs. liberalno, odnosno tradicionalistički vs. permisivistički. Te su razlike u međuvremenu ublažene, ili barem značaj koji se tim temama pridaje. U strategiji prema migrantima, Merkel je promovirala stav koji stalno zastupaju Zeleni – maksimalna otvorenost i spremnost na pomoć “Trećem svijetu”.

Glavni bi problem bile programske razlike između dva mala koalicijska partnera, koji su žestoki idejni protivnici još od pojave Zelenih (jer FDP je fokusirana na slobodno tržište, a Zeleni traže razne državne intervencije).

Ako se i to izjalovi, Merkel će obnoviti “veliku koaliciju” sa socijaldemokratima (kao što je bilo i 2005.).Mogućnost koalicije s AfD je odlučno odbila (kao i ostale četiri stranke).

Teorijska mogućnost je čak i vlada CDU/CSU i Zelenih, bez FDP-a. Opcija lijeve, crveno-crveno-zelene vlade (SPD, Ljevica i Zeleni) razmatrana je kao mogućnosti početkom godine, kad je SPD bio narastao, ali sad su prema anketama zajedno daleko od 50%.

Socijalna psihologija o raspoloženju njemačkih birača

Rolf van Dick 2016Dolje su prikazani rezultati jednog nedavnog istraživanja, koje je vodio Stephan Grünewald. Na poveznici lijevo je video s komentarima jednog socijalnog psihologa nakon velikih uspjeha AfD na regionalnim izborima tijekom 2016.

Prenosim uz manje izmjene svoj komentar, objavljen 6. rujna na forum.hr.

Zanimljiva zapažanja jednog psihologa o raspoloženju njemačkih birača uoči parlamentarnih izbora 24. rujna, na osnovu istraživanja s 50 sudionika. Dio ispitanika prošao je “dubinske intervjue”, a drugi dio sudjelovao u tematskim grupnim diskusijama (članak u Der Spiegel, 1. rujna).

Ljudi su zbunjeni zbog krize s izbjeglicama, koja je istisnuta kao bitna tema u kampanji, ali nije jasno razriješena. Imaju proturječne osjećaje: spremni su pružiti dobrodošlicu, ali i osjećaju ugroženost zbog rasta broja stranaca.

Međutim je to samo jedan od simptoma dublje nesigurnosti uzrokovane globalizacijom. Bore se da nađu svoje mjesto. Brinu također o raznim neposrednim životnim problemima: radna mjesta, briga za djecu, parkirališta, stanovi.

Neki smatraju da Njemačka slabi, a drugi je vide kao ugroženi otok obilja u moru rizika. U tom su moru tri opasna nasilnika: Trump, Putin i Erdogan. Pojava Donalda Trumpa povećala je šanse Angeli Merkel da ponovo trijumfira.

Martina Schulza su nakratko gledali kao spasitelja, koji će popuniti odsustvo figure Oca u politici; ali on kao osoba to ne ispunjava – više je kao dobri ujak, i zato se ta popularnost brzo ispuhala.

Usprkos osjećajima straha pa i mržnje, birači žele zadržati kontrolu nasuprot ekstremima. Zato AfD ima ograničen uspjeh, a osim toga nakon odlaska Frauke Pety nema lidersku figuru.

Zeleni također nemaju prostora za rast, jer birači, iako uvažavaju problem klimatskih promjena, smatraju da su glavni problemi drugde. Osim toga doživljavaju Zelene kao arogantne, jer je njihova borba za prirodu često usmjerena protiv ljudske prirode.

Popularan je Christian Lindner, lider pro-biznis stranke FDP. Koalicija između Merkel i njemačkog “mini Macrona” bi mogla biti “dram team”.

Objavljeno u izbori, politika, politologija, svijet | Ostavi komentar

Hrvatska je narodna demokracija, u čemu postoji kontinuitet posljednjih 45 godina

Ovaj tekst nastao je kao reakcija na brojne ljutite komentare da je država “parazitska”.

Naša država nije parazitska, nego točno obrnuto – narodna. Kao što je u 19. stoljeću, nakon ukidanja kmetstva, novi sustav upravljanja nastao kao izraz klasnog inteesa tadašnje buržuazije, tako je danas u Hrvatskoj instrument u rukama KPKM (kronističko-patronsko-klijentelističke mreže), koja prožima društvo i učvršćuje ga svojim nitima.

Možda najbolji metaforički izraz za KPK veze je “kumovstvo”, imajući u vidu dvostrukost društvene institucije kumova: vjenčani (horizonstalna veza među jednakima) i krsni (vertikalna veza između zaštitnika i štićenika).

Ljudi masovno sudjeluju u toj “korupciji i nepotizmu”; većina je zadovoljna i ne želi promjenu.

Svi mi koji nismo zadovoljni, koji želimo neku strukturalnu (revolucionarnu) promjenu, moramo biti svjesni da smo manjina i da ćemo to ostati. Osim toga, neugodno smo ideološki rascjepkani na frakcije u pogledu toga kakve promjene želimo.

Kronizam (“drugarstvo”)

Kronizam = “pajdaštvo”, “drugarstvo”, “kumovstvo”: ljudi koji su na vrhu (političke, ekonomske i druge elite) međusobno se poznaju, surađuju i ispomažu. “Cronies” je ime u engleskom, “oligarhija” u ruskom. Simbol tih veza može biti povezanost prijatelja kao vjenčanih kumova, ili kao kumova djeci svog prijatelja. U socijalizmu, riječ “drug” je, paradoksalno, korištena kao titula za pripadnike oligarhije: “drug direktor”, “drug sekretar”, “drug Tito”. Radnici i građani više nisu međusobno drugovi: načelo drugarstva, načelo horizontalne solidarnosti im je oduzeto. Oni su to interiorizirali i ne osjećaju da im nešto fali. Ideje o borbenim sindikatima, uspješnim zadrugama (kooperativima) masovnm društvenim pokretima i drugim oblicima društvene borbe, koji su dio svakodnevnice u visokorazvijenim zemljama, odbacuju se uz sprdnju kao nostalgija za komunizmom ili puka fantazija.

Svoje pozicije moći koriste za stjecanje raznih koristi za sebe osobno, za obitelj i prijatelje. Među njima postoje sukobi, postoje klike, netko može iz oligarhije i ispasti; ali postoji i svijest o zajedničkom interesu kao klase ili staleža (“horizontalna solidarnost”). U najvišem sloju, oligqarsi u Hrvatskoj su, ugrubo, “200 porodica”.

Patronatizam i klijentelizam

Drugi element mreže osobnih odnosa je vertikalan: simbol je “kum Luka”. Oni koji su na višim pozicijama, patroni, pomažu svojim klijentima. Klijenti mogu biti osobni protežei, ali i grupe. Veze postoje na više nivoa, od samoga vrha naniže.

Ta je veza vertikalne solidarnosti bitna za održavanje društvene stabilnosti. Širi slojevi naroda drže se pokornima prvenstveno mrkvom, a ne batinom (iako i ona ima ulogu; a često će batinu koristiti ljudi nižih položaja u službi oligarha).

Ljudi iz nižih slojeva pouzdaju se u nekog svog “kuma Luku”, koji će im činiti razne usluge. Pouzdaju se u “teoriju kapanja”: oni na vrhu su veliki lopovi, zatim srednji, ali i nama ponešto kapne. Zato je mala horizontalna solidarnost kod nižih slojeva. Također se ne pouzdaju u formalne “institucije sustava”. I taj sustav funkcionira: većini nešto “kapne”, pa ne žele promjenu sustava. Ne vole prepoštene (“Tko nije za sebe, nije ni za druge”).

Tu postoji povijesni kontinuitet. KPKM je izgrađena kao oblik narodne vlasti u socijalističkoj Jugoslaviji, kad je komunistička stranka od kadrovske postala masovna. Ranije je KPKM, građena od doba ukidanja feudalizma, obuhvaćale samo uže slojeve, a seljaci i radnici (tj. velika većina stanovništva) su bili isključeni. Njima je država bila neprijatelj, koji staluje tamo negdje visoko i vlada despotski preko žandara i financa.

Povijesni rezultat komunizma: omasovljenje KPKM

U travnju 1941. bilo je 8.500 članova i članica KPJ, ilegalaca koji su pokazivali veliku hrabrost, koji su bili potencijalna kontraelita u sjeni; od njih je oko 2/3 poginulo u ratu. Krajem 1945., Partija je imala 140.000 članova i članica; oni predratni činili su svega 2%, ali su bili na gotovo svim vodećim pozicijama, i tako je ostalo slijedećih 30-ak godina, dok je broj članova Partije rastao na preko milijun.

Komunistička partija nije bila, kako se danas često prikazuje i zamišlja, kasta odvojena od ostaloga društva: oni na nekoj visokoj ili skromnoj poziciji moći su kao patroni davali usluge svojim klijentima, pojedincima i grupama (svojoj obitelji i prijateljima, zavičaju, tvornici, privrednoj grani idr.).

Gledano u terminim globalne socijalne strukture, to je bio “klasni kompromis”, savez između političke elite i nižih i srednjih slojeva radništva i seljaka (uz važnu ulogu “polutana”, radnika-seljaka); o tome je 1980-ih pisao sociolog Josip Županov, čije su analize najvažnije i za razumijevanje hrvatskoga društva danas.

To je bila naša varijanta “države klasnog kompromisa”, koja je tada nastala na Zapadu; znatno manje učinkovita, ali dala je neke rezultate.

Bila je samo jedna partija, ali u njoj su postojale razne klike (interesno povezane, što treba razlikovai od ideološki motiviranih frakcija); to se nazivalo “pluralizam interesa”, uz zamagljujući ideološki pridjev “samoupravnih”. Danas ima više stranaka, ali oligarsi obično imaju više pipaka.

Kontinuitet osnovnog društvenog odnosa od 1971. do danas

Struktura je bila potresena krajem 1980-ih i u prvoj polovici 1990-ih kad se kronistička struktura prijetila osamostaliti (“200 bogatih obitelji”, ostali najamna radna snaga), ali se KPKM obnovila i održala.

I danas postoji “klasni kompromis” političke oligarhije i nižih i srednjih slojeva radnika. Kao i 1980-ih, to je objašnjenje socijalne stabilnosti društva. Strukturalno, žrtve su dva osnovna sloja: tadašnji “tehnomenadžeri” (što danas uključuje i one poduzetnike koji nisu prvenstveno fokusirani na traženja rente kroz KPKM; nejasno je koliko takvih ima) i s druge strane humanistička inteligencija (nekadašnji “anarholiberali”). Ta su dva sloja međusobno posvađani zbog različitih interesa i ideologija, pa to doprinosi stabilnosti sustava.

Još 1970-ih je vladao “optimistički konzumerizam”, kako su to pisali neki antropolozi. Danas imamo “pesimistički konzumerizam”, ali ljudi se uzdaju u sustav čak i onda kad su pesimisti.

Većina je naroda upletena u KPKM i većina ima bar neku korist – stvarnu, a ne umišljenu (a na to se nadovezuje ideološka igra na naciju kao “zamišljenu zajednicu” i njenu obranu).

Ekonomska neuspješnost sustava zbog fokusa na rentu, a ne stvaranje viška

Problem je to, što cjelina funkcionira ekonomsi suboptimalno, zbog toga što je u takvom sustavu odnosa vrlo velik dio svakodnevnih napora za sudjelovanjem u dohotku usmjeren na preraspodjelu, a ne na ostvarivanje viška. Traženje kumovskih veza (oba tipa) je “traganje za rentom”: kako uvećati svoj udio u postojećim ekonomskim vrijednostima, a ne kako stvoriti višak vrijednosti. Zato društvo i država nazaduju, već 45 godina kontinuirano.

Prekratke su i promašene dijagnoze, da je problem u prevelikom udjelu države u BDP ili prevelikom utjecaju države na ekonomiju. Cjelokupni sustav je tako postavljen, pa i privatni sektor u tome sudjeluje, prilagođava se sustavu i sukreira ga.

Zato društvo u cjelini stvara manji dohodak i sporije ga povećava nego uspješnije države u kojima se cijeni i potiče poduzetnost (koristim ovaj termin kao širi od pukog poslovnog “poduzetništva”: ne može svatko biti poduzetnik, ali može svatko biti poduzetan).

Jugoslavija pod komunističkom vlasti je tijekom 30-ak godina imala visoke stope rasta, ali je to plaćeno vrlo visokim troškovima: u odnosu npr. na bliske mediteranske zemlje, kako je u jednom članku 1980-ih bio pokazao Aleksandar Bajt (jedan od tadašnjih “krizologa”, koji su, klasno gledano, iskazivali interese “tehnomenadžera”) stopa rasta je bila slična, ali je FNRJ/SFRJ izdvajala dvaput veći postotak BDP-a za investicije.

Iako uz visoku cijenu, tada je održavan korak sa usporedivim zemljama, bili smo uspješniji od onih pod etatističkim socijalizmom i smanjivali smo zaostajanje za najuspješnijima; danas zaostajemo. U međunarodnim ekonomskim odnosima, spasava nas renta koju dobivamo od turizma (slično kao što vladavinu oligarhije u Rusiji održavaju prihodi od prodaje energenata).

Hrvatska je zemlja depresivnih, ali zadovoljnih ljudi

Ljudi su bili zadovoljni sustavom, koji im je donosio korist. Nakon što je početkom 1970-ih Tito osobno srušio reformiste u Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji (te nekolicinu drugdje), nije bilo masovnije podrške i prosvjeda, čak ni u Hrvatskoj gdje je bio razbijen “masovni pokret”. Naknadno se stvarala mitologija, ali režim je krizu riješio uz nevelike mjere represije. Ljudi su bili zadovoljni jer im je standard i dalje rastao. Desetljeće kasnije, kad se trend obrnuo, ipak su i dalje pojedinci i grupe očekivali potporu od nekog svog “kuma Luke” odozgo. Da je Jugoslavija bila jednonacionalna zemlja, možda bismo još uvijek živjeli u samoupravnom socijalizmu.

Taj sustav funkcionira, imamo ono što većina želi. Manjina pak danas, zahvaljujući članstvu u EU, ima opciju i koristi je, da ode van, u naprednije zemlje gdje svojom poduzetnošću mogu napredovati.

Zbog toga postaje sve manje vjerojatno da se stvori kritična masa koja želi strukturne reforme (ili, jednostavnije, revoluciju). Trebao bi se ili promijeniti mentalitet, a to se događa u rokovima od više generacija; ili bi neka manjina trebala doći u poziciju na nametne promjene, i da se održi dovoljno dugo da one postanu strukturne. (Samo što bi ta manjina, kakve joj god bile namjere, u praksi vjerojatno produljila sustav KPKM, jer bi morala praviti kompromise i raditi ustupke i kronistima i klijentima – koji bi se inače protiv njih udružili).

Zemlja staraca, renti, smeća i monopola HDZ-a

Zato, kao što sam pisao nedavno, udemo k tome da ćemo biti zemlja staraca, renti, smeća i monopola HDZ-a. Dvije epizode vlasti koalicija s dominacijom SDP-a bile su obilježene odustajanjem čak i od onih skromnih strukturnih promjena, koje su bile najavljivane. Članstvo SDP-a to traži: da stanka bude kopija HDZ-a.

To se možda promjeni s vremenom, ovisno naravno i o tome kakve se nove krize globalno pojave (koje se kod nas pojačavaju), možda za deset godina (što je vrlo poduzetna pretpostavka) ili za 20, dok se oni vani okuće, omasove, pa možda požele utjecati i na domovinu, da bude sličnija Njemačkoj, Irskoj i drugim zemljama u kojima su se udomaćili, uklopili u njihove strukture poduzetnosti, solidarnosti, pravnosti, institucionalnosti, orijentaciji na budućnost, te možda interiorizirali njihov mentalitet.

Ili njihova djeca. Ili neki novi naseljenici, koji će s vremenom Hrvate potisnuti na marginu, kao što su nekada Hrvati Ilire: grupe domorodaca kao dio turističke ponude. Evolucija ide dalje. Nacionalisti zamišljaju da su nacije s Nebesa (ili barem njihova nacija), ali kroz povijest su plemena i narodi nastajale i nestajale, pa će tako biti i s nacijama.

Objavljeno u demokracija, društvo, ekonomija, politologija | Ostavi komentar

Tzv. ‘interna devalvacija’, eksploatacija, kapitalizam, globalna transformacija i lokalna paraliza

Ako sam dobro shvatio, koliko se sjećam predavanja iz osnova marksizma, “interna devalvacija” = “povećanje stope eksploatacije radne snage”.

“Jedinični trošak rada” je u pet godina smanjen za 25%. Od ukupno ostvarenog viška vrijednosti, manje ide radu, a više kapitalu.

Dakle, kad je kriza, kapitalisti smanjuju nadnice, da bi se održali na tržištu. Manje je (barem u Hrvatskoj!) bitno pronalaženje novih poslovnih prilika, otvaranje novih tržišta isl.. (Trebalo bi vidjeti, koliko je od tog povećanja produktivnosti rada reultat ulaganja u nove tehnologije.)

OK, tako to ide. To je kapitalizam, tj. vladavina (ili barem premoć) kapitala. Zahtjevi kapitala za viškom vrijednosti imaju prioritet, i to osobito dolazi do izražaja kad je kriza.

Uspješnost Kine zasniva se na tome što je stopa eksploatacije radne snage mnogo viša nego u zemljama OECD-a. Naravno, tamo je glavni kapitalist država, koja pak, za razliku od propalih komunističkih režima u SSSR-u, Jugoslaviji i drugdje, upravlja uspješno. Ona ne održava samo mir i red i ne brine samo o održanju političke vlasti (stabilnost, konstantna vrijednost a ne proizvodnja viška), kako je to činila mandarinska Kina prije 200 godina (prije nego što su je uništili beskrupulozini europski trgovci drogom). Ona sada brine i o proizvodnji viška vrijednosti, i to čini uspješno: komunistička partija planski stvara kapitaliste milijardere, ali i standard radničke klase se poboljšava.

Ali, kad krene rast, pa kapitalisti povećaju prihode, radnici traže da im se nadnice ponovo povećaju.

A to, koliko sam shvatio guvernera HNB, nije baš poželjno. Ako tržišne sile (nedostatak radnika) prisile poslodavce na ustupke, onda ih se mora obeštetiti drugdje (manji troškovi države).

http://www.poslovni.hr/hrvatska/rast-izvoza-pogurali-eu-i-interna-devalvacija-330212

Davna analiza procesa globalizacije ukazuje, da je kapital zahvaljujući računalnim mrežama postao maksimalno mobilan (praktični trenutno se može prebaciti s jedne strane globusa na drugu). Radnici su neminovno mnogo manje mobilni, i zato, kad se generalno gleda, radna snaga zaostaju u odnosu na kapital, a osobito onaj najmobilniji, financijski kapital (što pokazuju podaci o globalnoj ekonomiji u posljednjih 30-ak godina).

Ali, ističu pobornici neoliberalne globalizacije, to je u korist velikih segmenata siromaha u siromašnim zemljama; Kinezi otimaju poslove Amerikancima isl.. OK. Treba to priznati. (Iako treba imati u vidu, da su najuspješnije zemlje koje su od “trećeg svijeta” postale “izranjajuće ekonomije” koristile mogućnosti otvorene međunarodne trgovine, ali nisu slijedile neoliberalne recepte u nacionalnoj ekonomskoj politici.)

Slobodna trgovina omogućila je stotinama milijuna ljudi u siromašnim zemljama da se uzdignu iz ekstremne bijede (o tome piše npr. Jeffrey Sachs u knjizi “Kraj siromaštva”: četiri stupnja od beznadežne bijede do visokog životnog standarda).

Ali to je plaćeno stagnacijom ili padom standarda radnika u visokorazvijenim zemljama, koji su prethodnih desetljeća uživali u dostignućima države blagostanja. Kapitalisti, kako u bogatim tako i siromašnim zemljama, znatno su povećali svoje bogatstvo. I sad čak i neki od njih priznaju, da bi na neki način trebali vratiti društvu tj. manje s(p)retnijima od njih dio svojih bogatstava (na što su u prethodnoj epohi, od velike krize 1929., pristajali).

E sad, problem kapitalistima u Hrvatskoj postaje povećana mobilnost hrvatskih radnika, jer oni lako odlaze u zemlje EU koje traže radnike – zemlje u kojima je kapitalizam uspješniji. S druge strane je problem i nedovoljne mobilnosti radnika s Filipina, koji bi, kažu neki, bili super radnici u hrvatskom turizmu.

http://novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/KONACNA-PRETVORBA-HRVATSKE-Stan-i-placa-su-ionako-komunisticka-pretjerivanja

Proglasite me neomarksistom ili staroanarhistom ili ljevičarskim bedakom opasnim za civilizaciju, ali kako ja to vidim, analiza odnosa rada i kapitala i dalje je važan alat za razumijevanje suvremenoga svijeta. Samo što naravno u konkretnoj analizi treba ići u složenije detalje raznih segmenata kapitala, radnika, država, društava.

Onda, naravno, nema ni jednostavnih odgovora. MOžete raditi takvu (neo)marksističku analizu (metodom kritike političke ekonomije), a da nije nužno da a priori uvijek budete na strani rada. (Ali bi i politički liberali, IMHO, trebali u načelu biti na strani slabijih i siromašnijih – to su “liberali” kako se taj termin koristi u SAD, koji slijede načelo pravičnosti, koje je zastupao John Rawls prije 40-ak godina, u polemici s Robertom Nozickom; Nozick je tada bio vjesni budućnosti).

Hrvatska ima problema kako zbog globalnog kapitalizma, tako i zbog lokalne KPKM (kronističko-patronatsko-klijentelističke mreže).

Kad sagledavamo cjelinu: uspjeh kapitalizma jest čudesno povećanje produktivnosti, perspektiva i blagostanja ljudi; to je neosporno – Marx je napisao stranice panegerika kapitalizmu. Ono pak, što je u Europi ostvareno kao “država blagostanja”, iz perspektive SAD zovu “socijalizmom” (jer i danas postoje opće zdravstveno osiguranje, besplatno školstvo, visoke naknade za nezaposlene isl.).

Međutim, ako dolazimo u situaciju da nam neoliberali objašnjavaju kako je održavanje globalnog kapitalizma, i to u njegovom sadašnjem obliku, toliko važno, da se prosti puk mora pomiriti s dugoročnim smanjivanjem blagostanja te osobito perspektive da će budućnost biti bolja (standard i sigurnost), jer mladež u 20-ima i 30-ima danas živi lošije nego njihovi roditelji prije 30 godina, usprkos velikom rast proizvodnih snaga, onda je to upravo ona Marxova prognoza o strukturnoj krizi koja nastupa kad “društvena nadgradnja” dolazi u sukob s proizvodnim snagama.

Restrukturiranje koje je globalno neminovno vjerojatno neće dovesti do uništenja kapitalizma (danas nema ideološke alternative), nego do nove njegove transformacije, novog stadija. Kapitalizam je stalno to uspješno radio, odbacivši i imperijalizam koji je Lenjin smatrao posljednjim stadijem isl..

Da bi se shvatila ta prilagodljivost sustava vladavine kapitala, mislim da je nezaobilazan Schumpeterov pojam “kreativnog razaranja”, te je vrlo korisna koncepcija “kondratijevih ciklusa/valova” u globalnom kapitalizmu, koji traju 50-60 godina.

Nema garancija da će transformacija, koja je u tijeku, biti promjena na bolje. Ali valja se nadati, i valja činiti.

Pojednostavljeno, “kapitalizam” se svodi na “bespoštedna borba na tržištu”, a “socijalizam” na društveno planiranje i brigu za svakoga. Pokušati apsolutizirati drugi moment vodilo je u katastrofu. Anarhokapitalisti apsolutiziraju prvi moment, što bi vodilo u cyberpankovsku distopiju. Tako ostaje aktualno, kao i prije sto godina kad je Rosa Luxemburg izbacila tu parolu, da je naš izbor “socijalizam ili barbarstvo”. Ipak s modofikacijom, barem za srednji rok (slijedeća desetljeća): “socijalni ili barbarski kapitalizam” (a prevladavanje vladavine kapitala ostaje kao vizija za neku dalju budućnost, npr 24. stoljeće).

To globalno. Lokalno, u Hrvatskoj, ono što se ponajviše može savjetovati mlađim ljudima, jest pobjeći. Neposredna budućnost jest, kako sam nedavno napisao, da ćemo biti zemlja staraca, renti (zahvaljujući turizmu), smeća i monopola HDZ-a. Ipak, ništa nije zauvijek.

Objavljeno u Nekategorizirano | Ostavi komentar

Lećevica pokazuje budućnost Hrvatske: zemlja staraca, renti, smeća i monopola HDZ-a

U općini Lećevica, kandidat HDZ-a Ante Baran šesti put zaredom pobijedio s 90% glasova. Što i nije bilo teško, jer nije bilo protukandidata. Od 513 upisanih birača, glasalo je 271, on je dobio 245 glasova a 26 listića je bilo nevažeće.

08-07-04-Lecevicani5Glavni projekt za razvoj općine: gradnja županijskog centra za gospodarenje otpadom. Već skoro 15 godina postoji lokalna kampanja protiv gradnje. U početku je Vijeće općine Lećevica bilo protiv gradnje, ali je 2008. promijenilo odluku. Nakon toga, u toj kampanju sudjeluju samo mještani obližnjeg Unešića, koji su osnovali i “Povjerenstvo protiv gradnje Centra za gospodarenje otpadom Lećevica”; članovi Povjerenstva su također HDZ-ovci. U općini Lećevica je 2013. bio održan referendum, na kojem je od 420 glasača projekt podržalo 417.

Ta je kampanja bila privukla i nacionalnu podršku udruga za okoliš, a preko tadašnje stranke “Zelena lista” i međunarodnu podršku Europske zelene stranke.

Moj članak iz travnja 2007.: Od Zagore do Zagreba: purgeri i Dalmoši zajedno za ekološku mudrost!

Foto-reportaža iz srpnja 2008: Fotografije prosvjeda, 4. srpnja 2008. (2): Zagora (opet) u Zagrebu.

Ekologistički, takvi veliki centri, gdje se dovodi nerazvrstani otpad, vrlo su loši. Naprednije zemlje se orijentiraju na primarno razvrstavanje u kućanstvima, što se u Hrvatskoj ponajbolje provodi na Krku.

Područje Lećevice radikalno gubi stanovništvo već oko 80 godina. Nikad na to područje nisu došli ni industrija, ni napredna poljoprivreda. Daleke 1931. bilo je 3.100 stanovnika i to je bio maksimum. Po popisu 1948. bilo ih je 2.851, do 1981. je broj prepolovljen na 1480. godine 2001. bilo ih je 740, a 2011. samo 583.

U toj besperpektivnosti, nije čudno da preostalo stanovništvo, ostarjelo i konzervativno, želi neki “industrijski” projekt kod njih – onako, kako je radio KPH/SKH u mnogim mjestima; ili barem, nešto što će općini donosi rentu. Istovremeno, naravno, ne žele nikakvu strukturalnu promjenu načina života. Za osnovne životne potrebe ipak se nađe, ima se za pojest i popit, ima se kuća, država daje mirovine i još poneku beneficiju, ništa ne narušava spokoj – nije to najgori način života.

I tako, mala Leževica je u svojem tvrdokornom tradicionalizmu istovremeno avangarda. Ona pokazuje smjer, u kojoj se Hrvatska kreće.

Dodajem još jednu vijest iz iste regije: župnik u općini Hrvace govori o pobjedi Sotone, zbog plana gradnje plinske termoelektrane. U tom sporu se radi samo o lokalnoj politici: sukob dviju lokalnih klanova, oba unutar HDZ-a.. Dinko Bošnjak, HDZ-ov kandidat za gradonačelnika iz HDZ-a, pobijedio je sa 77% glasova.

Objavljeno u Nekategorizirano | Ostavi komentar

Dilema SDP-a: kad momčad loše igra, je li kriv (samo) trener?

Kakve mu god bile slabosti, Bernardić je izabran solidnom većinom prije 6 mjeseci. Tako da sumnjam da bi se sad moglo nešto poboljšati, da ga se na brzaka mijenja. A čudno mi je kako ga je dosta ljudi iz SDP-a počelo javno blatiti čim je izabran, evidentno šteteći stranci.

Koliko sam vidio, nije koristio uobičajene metode koje je Milanović koristio neštedimice, da izbacuje protivnike iz stranke, raspušta ogranke itd.. Što je možda trebao činiti i što se možda očekivalo da čini.

To je rascjep koji sam vidio u puno stranaka (a i drugih organizacija!), još od 1989.: našem mentalitetu odgovara da u stranci mora biti jedan šef, točka. Svuda je tako, i u velikim i u malim strankama. I jedino tako stranka funkcionira, inače je kaos. To sam vidio prateći kao aktivist i kao novinar HDZ i HSLS, HDS i druge, i kasnije “Koaliciju narodnog sporazuma” 1989.-1990..

To nije način na koji stranke na zapadu funkcioniraju – uvijek u njima ima frakcija, a ipak kao organizacija funkcioniraju. SDP je valjda jedina značajnija stranka koja u statutu ima mogućnost osnivanja “programskih struja”, a koliko znam, nitko dosad nije ni pokušao to napraviti.

Hoću reć, nije Bero kao osoba prvi problem. Izabran je onaj kojeg je stranački plebs smatrao najboljim u datoj situaciji, i što sad, ako nemaš velemajstora na raspolaganju, vodi te majstorski kandidat pa pokušavaš ipak postići maksimum.

Niti je put da se njega sad makne – a tko bi, konkretno, bio bolji, a da je već na raspolaganju?

Mislim da je nezaliječivi problem da je SDP, jednostavno, posve neprincipijelna stranka kronističko-patronatsko-klijentelističkiih veza, kao što su i HDZ, HNS, IDS i druge značajnije. Kad se mreža naruši, stranka se urušava. To se sad definitivno dogodilo HDSSB-u, koji je ovisio o tom djelu nekadašnje HDZ-ove mreže, koju je sa sobom odnio Glavaš, a sad se vraća HDZ-u.

HDZ je uvijek imao jaču tu mrežu nego SDP, vidimo da je odnos članstva 5-1. E sad, ipak je SDP uspijevao igrati u cjelini ravnopravno protiv HDZ-a na nacionalnom nivou 2000.-2015..

Sada HDZ ima boljeg političara na čelu, ali mislim da to nije fundamentalno.

Objavljeno u demokracija, društvo, izbori, politika, politologija | Ostavi komentar