Hrvatska je narodna demokracija, u čemu postoji kontinuitet posljednjih 45 godina

Ovaj tekst nastao je kao reakcija na brojne ljutite komentare da je država “parazitska”.

Naša država nije parazitska, nego točno obrnuto – narodna. Kao što je u 19. stoljeću, nakon ukidanja kmetstva, novi sustav upravljanja nastao kao izraz klasnog inteesa tadašnje buržuazije, tako je danas u Hrvatskoj instrument u rukama KPKM (kronističko-patronsko-klijentelističke mreže), koja prožima društvo i učvršćuje ga svojim nitima.

Možda najbolji metaforički izraz za KPK veze je “kumovstvo”, imajući u vidu dvostrukost društvene institucije kumova: vjenčani (horizonstalna veza među jednakima) i krsni (vertikalna veza između zaštitnika i štićenika).

Ljudi masovno sudjeluju u toj “korupciji i nepotizmu”; većina je zadovoljna i ne želi promjenu.

Svi mi koji nismo zadovoljni, koji želimo neku strukturalnu (revolucionarnu) promjenu, moramo biti svjesni da smo manjina i da ćemo to ostati. Osim toga, neugodno smo ideološki rascjepkani na frakcije u pogledu toga kakve promjene želimo.

Kronizam (“drugarstvo”)

Kronizam = “pajdaštvo”, “drugarstvo”, “kumovstvo”: ljudi koji su na vrhu (političke, ekonomske i druge elite) međusobno se poznaju, surađuju i ispomažu. “Cronies” je ime u engleskom, “oligarhija” u ruskom. Simbol tih veza može biti povezanost prijatelja kao vjenčanih kumova, ili kao kumova djeci svog prijatelja. U socijalizmu, riječ “drug” je, paradoksalno, korištena kao titula za pripadnike oligarhije: “drug direktor”, “drug sekretar”, “drug Tito”. Radnici i građani više nisu međusobno drugovi: načelo drugarstva, načelo horizontalne solidarnosti im je oduzeto. Oni su to interiorizirali i ne osjećaju da im nešto fali. Ideje o borbenim sindikatima, uspješnim zadrugama (kooperativima) masovnm društvenim pokretima i drugim oblicima društvene borbe, koji su dio svakodnevnice u visokorazvijenim zemljama, odbacuju se uz sprdnju kao nostalgija za komunizmom ili puka fantazija.

Svoje pozicije moći koriste za stjecanje raznih koristi za sebe osobno, za obitelj i prijatelje. Među njima postoje sukobi, postoje klike, netko može iz oligarhije i ispasti; ali postoji i svijest o zajedničkom interesu kao klase ili staleža (“horizontalna solidarnost”). U najvišem sloju, oligqarsi u Hrvatskoj su, ugrubo, “200 porodica”.

Patronatizam i klijentelizam

Drugi element mreže osobnih odnosa je vertikalan: simbol je “kum Luka”. Oni koji su na višim pozicijama, patroni, pomažu svojim klijentima. Klijenti mogu biti osobni protežei, ali i grupe. Veze postoje na više nivoa, od samoga vrha naniže.

Ta je veza vertikalne solidarnosti bitna za održavanje društvene stabilnosti. Širi slojevi naroda drže se pokornima prvenstveno mrkvom, a ne batinom (iako i ona ima ulogu; a često će batinu koristiti ljudi nižih položaja u službi oligarha).

Ljudi iz nižih slojeva pouzdaju se u nekog svog “kuma Luku”, koji će im činiti razne usluge. Pouzdaju se u “teoriju kapanja”: oni na vrhu su veliki lopovi, zatim srednji, ali i nama ponešto kapne. Zato je mala horizontalna solidarnost kod nižih slojeva. Također se ne pouzdaju u formalne “institucije sustava”. I taj sustav funkcionira: većini nešto “kapne”, pa ne žele promjenu sustava. Ne vole prepoštene (“Tko nije za sebe, nije ni za druge”).

Tu postoji povijesni kontinuitet. KPKM je izgrađena kao oblik narodne vlasti u socijalističkoj Jugoslaviji, kad je komunistička stranka od kadrovske postala masovna. Ranije je KPKM, građena od doba ukidanja feudalizma, obuhvaćale samo uže slojeve, a seljaci i radnici (tj. velika većina stanovništva) su bili isključeni. Njima je država bila neprijatelj, koji staluje tamo negdje visoko i vlada despotski preko žandara i financa.

Povijesni rezultat komunizma: omasovljenje KPKM

U travnju 1941. bilo je 8.500 članova i članica KPJ, ilegalaca koji su pokazivali veliku hrabrost, koji su bili potencijalna kontraelita u sjeni; od njih je oko 2/3 poginulo u ratu. Krajem 1945., Partija je imala 140.000 članova i članica; oni predratni činili su svega 2%, ali su bili na gotovo svim vodećim pozicijama, i tako je ostalo slijedećih 30-ak godina, dok je broj članova Partije rastao na preko milijun.

Komunistička partija nije bila, kako se danas često prikazuje i zamišlja, kasta odvojena od ostaloga društva: oni na nekoj visokoj ili skromnoj poziciji moći su kao patroni davali usluge svojim klijentima, pojedincima i grupama (svojoj obitelji i prijateljima, zavičaju, tvornici, privrednoj grani idr.).

Gledano u terminim globalne socijalne strukture, to je bio “klasni kompromis”, savez između političke elite i nižih i srednjih slojeva radništva i seljaka (uz važnu ulogu “polutana”, radnika-seljaka); o tome je 1980-ih pisao sociolog Josip Županov, čije su analize najvažnije i za razumijevanje hrvatskoga društva danas.

To je bila naša varijanta “države klasnog kompromisa”, koja je tada nastala na Zapadu; znatno manje učinkovita, ali dala je neke rezultate.

Bila je samo jedna partija, ali u njoj su postojale razne klike (interesno povezane, što treba razlikovai od ideološki motiviranih frakcija); to se nazivalo “pluralizam interesa”, uz zamagljujući ideološki pridjev “samoupravnih”. Danas ima više stranaka, ali oligarsi obično imaju više pipaka.

Kontinuitet osnovnog društvenog odnosa od 1971. do danas

Struktura je bila potresena krajem 1980-ih i u prvoj polovici 1990-ih kad se kronistička struktura prijetila osamostaliti (“200 bogatih obitelji”, ostali najamna radna snaga), ali se KPKM obnovila i održala.

I danas postoji “klasni kompromis” političke oligarhije i nižih i srednjih slojeva radnika. Kao i 1980-ih, to je objašnjenje socijalne stabilnosti društva. Strukturalno, žrtve su dva osnovna sloja: tadašnji “tehnomenadžeri” (što danas uključuje i one poduzetnike koji nisu prvenstveno fokusirani na traženja rente kroz KPKM; nejasno je koliko takvih ima) i s druge strane humanistička inteligencija (nekadašnji “anarholiberali”). Ta su dva sloja međusobno posvađani zbog različitih interesa i ideologija, pa to doprinosi stabilnosti sustava.

Još 1970-ih je vladao “optimistički konzumerizam”, kako su to pisali neki antropolozi. Danas imamo “pesimistički konzumerizam”, ali ljudi se uzdaju u sustav čak i onda kad su pesimisti.

Većina je naroda upletena u KPKM i većina ima bar neku korist – stvarnu, a ne umišljenu (a na to se nadovezuje ideološka igra na naciju kao “zamišljenu zajednicu” i njenu obranu).

Ekonomska neuspješnost sustava zbog fokusa na rentu, a ne stvaranje viška

Problem je to, što cjelina funkcionira ekonomsi suboptimalno, zbog toga što je u takvom sustavu odnosa vrlo velik dio svakodnevnih napora za sudjelovanjem u dohotku usmjeren na preraspodjelu, a ne na ostvarivanje viška. Traženje kumovskih veza (oba tipa) je “traganje za rentom”: kako uvećati svoj udio u postojećim ekonomskim vrijednostima, a ne kako stvoriti višak vrijednosti. Zato društvo i država nazaduju, već 45 godina kontinuirano.

Prekratke su i promašene dijagnoze, da je problem u prevelikom udjelu države u BDP ili prevelikom utjecaju države na ekonomiju. Cjelokupni sustav je tako postavljen, pa i privatni sektor u tome sudjeluje, prilagođava se sustavu i sukreira ga.

Zato društvo u cjelini stvara manji dohodak i sporije ga povećava nego uspješnije države u kojima se cijeni i potiče poduzetnost (koristim ovaj termin kao širi od pukog poslovnog “poduzetništva”: ne može svatko biti poduzetnik, ali može svatko biti poduzetan).

Jugoslavija pod komunističkom vlasti je tijekom 30-ak godina imala visoke stope rasta, ali je to plaćeno vrlo visokim troškovima: u odnosu npr. na bliske mediteranske zemlje, kako je u jednom članku 1980-ih bio pokazao Aleksandar Bajt (jedan od tadašnjih “krizologa”, koji su, klasno gledano, iskazivali interese “tehnomenadžera”) stopa rasta je bila slična, ali je FNRJ/SFRJ izdvajala dvaput veći postotak BDP-a za investicije.

Iako uz visoku cijenu, tada je održavan korak sa usporedivim zemljama, bili smo uspješniji od onih pod etatističkim socijalizmom i smanjivali smo zaostajanje za najuspješnijima; danas zaostajemo. U međunarodnim ekonomskim odnosima, spasava nas renta koju dobivamo od turizma (slično kao što vladavinu oligarhije u Rusiji održavaju prihodi od prodaje energenata).

Hrvatska je zemlja depresivnih, ali zadovoljnih ljudi

Ljudi su bili zadovoljni sustavom, koji im je donosio korist. Nakon što je početkom 1970-ih Tito osobno srušio reformiste u Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji (te nekolicinu drugdje), nije bilo masovnije podrške i prosvjeda, čak ni u Hrvatskoj gdje je bio razbijen “masovni pokret”. Naknadno se stvarala mitologija, ali režim je krizu riješio uz nevelike mjere represije. Ljudi su bili zadovoljni jer im je standard i dalje rastao. Desetljeće kasnije, kad se trend obrnuo, ipak su i dalje pojedinci i grupe očekivali potporu od nekog svog “kuma Luke” odozgo. Da je Jugoslavija bila jednonacionalna zemlja, možda bismo još uvijek živjeli u samoupravnom socijalizmu.

Taj sustav funkcionira, imamo ono što većina želi. Manjina pak danas, zahvaljujući članstvu u EU, ima opciju i koristi je, da ode van, u naprednije zemlje gdje svojom poduzetnošću mogu napredovati.

Zbog toga postaje sve manje vjerojatno da se stvori kritična masa koja želi strukturne reforme (ili, jednostavnije, revoluciju). Trebao bi se ili promijeniti mentalitet, a to se događa u rokovima od više generacija; ili bi neka manjina trebala doći u poziciju na nametne promjene, i da se održi dovoljno dugo da one postanu strukturne. (Samo što bi ta manjina, kakve joj god bile namjere, u praksi vjerojatno produljila sustav KPKM, jer bi morala praviti kompromise i raditi ustupke i kronistima i klijentima – koji bi se inače protiv njih udružili).

Zemlja staraca, renti, smeća i monopola HDZ-a

Zato, kao što sam pisao nedavno, udemo k tome da ćemo biti zemlja staraca, renti, smeća i monopola HDZ-a. Dvije epizode vlasti koalicija s dominacijom SDP-a bile su obilježene odustajanjem čak i od onih skromnih strukturnih promjena, koje su bile najavljivane. Članstvo SDP-a to traži: da stanka bude kopija HDZ-a.

To se možda promjeni s vremenom, ovisno naravno i o tome kakve se nove krize globalno pojave (koje se kod nas pojačavaju), možda za deset godina (što je vrlo poduzetna pretpostavka) ili za 20, dok se oni vani okuće, omasove, pa možda požele utjecati i na domovinu, da bude sličnija Njemačkoj, Irskoj i drugim zemljama u kojima su se udomaćili, uklopili u njihove strukture poduzetnosti, solidarnosti, pravnosti, institucionalnosti, orijentaciji na budućnost, te možda interiorizirali njihov mentalitet.

Ili njihova djeca. Ili neki novi naseljenici, koji će s vremenom Hrvate potisnuti na marginu, kao što su nekada Hrvati Ilire: grupe domorodaca kao dio turističke ponude. Evolucija ide dalje. Nacionalisti zamišljaju da su nacije s Nebesa (ili barem njihova nacija), ali kroz povijest su plemena i narodi nastajale i nestajale, pa će tako biti i s nacijama.

Objavljeno u demokracija, društvo, ekonomija, politologija | Ostavi komentar

Tzv. ‘interna devalvacija’, eksploatacija, kapitalizam, globalna transformacija i lokalna paraliza

Ako sam dobro shvatio, koliko se sjećam predavanja iz osnova marksizma, “interna devalvacija” = “povećanje stope eksploatacije radne snage”.

“Jedinični trošak rada” je u pet godina smanjen za 25%. Od ukupno ostvarenog viška vrijednosti, manje ide radu, a više kapitalu.

Dakle, kad je kriza, kapitalisti smanjuju nadnice, da bi se održali na tržištu. Manje je (barem u Hrvatskoj!) bitno pronalaženje novih poslovnih prilika, otvaranje novih tržišta isl.. (Trebalo bi vidjeti, koliko je od tog povećanja produktivnosti rada reultat ulaganja u nove tehnologije.)

OK, tako to ide. To je kapitalizam, tj. vladavina (ili barem premoć) kapitala. Zahtjevi kapitala za viškom vrijednosti imaju prioritet, i to osobito dolazi do izražaja kad je kriza.

Uspješnost Kine zasniva se na tome što je stopa eksploatacije radne snage mnogo viša nego u zemljama OECD-a. Naravno, tamo je glavni kapitalist država, koja pak, za razliku od propalih komunističkih režima u SSSR-u, Jugoslaviji i drugdje, upravlja uspješno. Ona ne održava samo mir i red i ne brine samo o održanju političke vlasti (stabilnost, konstantna vrijednost a ne proizvodnja viška), kako je to činila mandarinska Kina prije 200 godina (prije nego što su je uništili beskrupulozini europski trgovci drogom). Ona sada brine i o proizvodnji viška vrijednosti, i to čini uspješno: komunistička partija planski stvara kapitaliste milijardere, ali i standard radničke klase se poboljšava.

Ali, kad krene rast, pa kapitalisti povećaju prihode, radnici traže da im se nadnice ponovo povećaju.

A to, koliko sam shvatio guvernera HNB, nije baš poželjno. Ako tržišne sile (nedostatak radnika) prisile poslodavce na ustupke, onda ih se mora obeštetiti drugdje (manji troškovi države).

http://www.poslovni.hr/hrvatska/rast-izvoza-pogurali-eu-i-interna-devalvacija-330212

Davna analiza procesa globalizacije ukazuje, da je kapital zahvaljujući računalnim mrežama postao maksimalno mobilan (praktični trenutno se može prebaciti s jedne strane globusa na drugu). Radnici su neminovno mnogo manje mobilni, i zato, kad se generalno gleda, radna snaga zaostaju u odnosu na kapital, a osobito onaj najmobilniji, financijski kapital (što pokazuju podaci o globalnoj ekonomiji u posljednjih 30-ak godina).

Ali, ističu pobornici neoliberalne globalizacije, to je u korist velikih segmenata siromaha u siromašnim zemljama; Kinezi otimaju poslove Amerikancima isl.. OK. Treba to priznati. (Iako treba imati u vidu, da su najuspješnije zemlje koje su od “trećeg svijeta” postale “izranjajuće ekonomije” koristile mogućnosti otvorene međunarodne trgovine, ali nisu slijedile neoliberalne recepte u nacionalnoj ekonomskoj politici.)

Slobodna trgovina omogućila je stotinama milijuna ljudi u siromašnim zemljama da se uzdignu iz ekstremne bijede (o tome piše npr. Jeffrey Sachs u knjizi “Kraj siromaštva”: četiri stupnja od beznadežne bijede do visokog životnog standarda).

Ali to je plaćeno stagnacijom ili padom standarda radnika u visokorazvijenim zemljama, koji su prethodnih desetljeća uživali u dostignućima države blagostanja. Kapitalisti, kako u bogatim tako i siromašnim zemljama, znatno su povećali svoje bogatstvo. I sad čak i neki od njih priznaju, da bi na neki način trebali vratiti društvu tj. manje s(p)retnijima od njih dio svojih bogatstava (na što su u prethodnoj epohi, od velike krize 1929., pristajali).

E sad, problem kapitalistima u Hrvatskoj postaje povećana mobilnost hrvatskih radnika, jer oni lako odlaze u zemlje EU koje traže radnike – zemlje u kojima je kapitalizam uspješniji. S druge strane je problem i nedovoljne mobilnosti radnika s Filipina, koji bi, kažu neki, bili super radnici u hrvatskom turizmu.

http://novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/KONACNA-PRETVORBA-HRVATSKE-Stan-i-placa-su-ionako-komunisticka-pretjerivanja

Proglasite me neomarksistom ili staroanarhistom ili ljevičarskim bedakom opasnim za civilizaciju, ali kako ja to vidim, analiza odnosa rada i kapitala i dalje je važan alat za razumijevanje suvremenoga svijeta. Samo što naravno u konkretnoj analizi treba ići u složenije detalje raznih segmenata kapitala, radnika, država, društava.

Onda, naravno, nema ni jednostavnih odgovora. MOžete raditi takvu (neo)marksističku analizu (metodom kritike političke ekonomije), a da nije nužno da a priori uvijek budete na strani rada. (Ali bi i politički liberali, IMHO, trebali u načelu biti na strani slabijih i siromašnijih – to su “liberali” kako se taj termin koristi u SAD, koji slijede načelo pravičnosti, koje je zastupao John Rawls prije 40-ak godina, u polemici s Robertom Nozickom; Nozick je tada bio vjesni budućnosti).

Hrvatska ima problema kako zbog globalnog kapitalizma, tako i zbog lokalne KPKM (kronističko-patronatsko-klijentelističke mreže).

Kad sagledavamo cjelinu: uspjeh kapitalizma jest čudesno povećanje produktivnosti, perspektiva i blagostanja ljudi; to je neosporno – Marx je napisao stranice panegerika kapitalizmu. Ono pak, što je u Europi ostvareno kao “država blagostanja”, iz perspektive SAD zovu “socijalizmom” (jer i danas postoje opće zdravstveno osiguranje, besplatno školstvo, visoke naknade za nezaposlene isl.).

Međutim, ako dolazimo u situaciju da nam neoliberali objašnjavaju kako je održavanje globalnog kapitalizma, i to u njegovom sadašnjem obliku, toliko važno, da se prosti puk mora pomiriti s dugoročnim smanjivanjem blagostanja te osobito perspektive da će budućnost biti bolja (standard i sigurnost), jer mladež u 20-ima i 30-ima danas živi lošije nego njihovi roditelji prije 30 godina, usprkos velikom rast proizvodnih snaga, onda je to upravo ona Marxova prognoza o strukturnoj krizi koja nastupa kad “društvena nadgradnja” dolazi u sukob s proizvodnim snagama.

Restrukturiranje koje je globalno neminovno vjerojatno neće dovesti do uništenja kapitalizma (danas nema ideološke alternative), nego do nove njegove transformacije, novog stadija. Kapitalizam je stalno to uspješno radio, odbacivši i imperijalizam koji je Lenjin smatrao posljednjim stadijem isl..

Da bi se shvatila ta prilagodljivost sustava vladavine kapitala, mislim da je nezaobilazan Schumpeterov pojam “kreativnog razaranja”, te je vrlo korisna koncepcija “kondratijevih ciklusa/valova” u globalnom kapitalizmu, koji traju 50-60 godina.

Nema garancija da će transformacija, koja je u tijeku, biti promjena na bolje. Ali valja se nadati, i valja činiti.

Pojednostavljeno, “kapitalizam” se svodi na “bespoštedna borba na tržištu”, a “socijalizam” na društveno planiranje i brigu za svakoga. Pokušati apsolutizirati drugi moment vodilo je u katastrofu. Anarhokapitalisti apsolutiziraju prvi moment, što bi vodilo u cyberpankovsku distopiju. Tako ostaje aktualno, kao i prije sto godina kad je Rosa Luxemburg izbacila tu parolu, da je naš izbor “socijalizam ili barbarstvo”. Ipak s modofikacijom, barem za srednji rok (slijedeća desetljeća): “socijalni ili barbarski kapitalizam” (a prevladavanje vladavine kapitala ostaje kao vizija za neku dalju budućnost, npr 24. stoljeće).

To globalno. Lokalno, u Hrvatskoj, ono što se ponajviše može savjetovati mlađim ljudima, jest pobjeći. Neposredna budućnost jest, kako sam nedavno napisao, da ćemo biti zemlja staraca, renti (zahvaljujući turizmu), smeća i monopola HDZ-a. Ipak, ništa nije zauvijek.

Objavljeno u Nekategorizirano | Ostavi komentar

Lećevica pokazuje budućnost Hrvatske: zemlja staraca, renti, smeća i monopola HDZ-a

U općini Lećevica, kandidat HDZ-a Ante Baran šesti put zaredom pobijedio s 90% glasova. Što i nije bilo teško, jer nije bilo protukandidata. Od 513 upisanih birača, glasalo je 271, on je dobio 245 glasova a 26 listića je bilo nevažeće.

08-07-04-Lecevicani5Glavni projekt za razvoj općine: gradnja županijskog centra za gospodarenje otpadom. Već skoro 15 godina postoji lokalna kampanja protiv gradnje. U početku je Vijeće općine Lećevica bilo protiv gradnje, ali je 2008. promijenilo odluku. Nakon toga, u toj kampanju sudjeluju samo mještani obližnjeg Unešića, koji su osnovali i “Povjerenstvo protiv gradnje Centra za gospodarenje otpadom Lećevica”; članovi Povjerenstva su također HDZ-ovci. U općini Lećevica je 2013. bio održan referendum, na kojem je od 420 glasača projekt podržalo 417.

Ta je kampanja bila privukla i nacionalnu podršku udruga za okoliš, a preko tadašnje stranke “Zelena lista” i međunarodnu podršku Europske zelene stranke.

Moj članak iz travnja 2007.: Od Zagore do Zagreba: purgeri i Dalmoši zajedno za ekološku mudrost!

Foto-reportaža iz srpnja 2008: Fotografije prosvjeda, 4. srpnja 2008. (2): Zagora (opet) u Zagrebu.

Ekologistički, takvi veliki centri, gdje se dovodi nerazvrstani otpad, vrlo su loši. Naprednije zemlje se orijentiraju na primarno razvrstavanje u kućanstvima, što se u Hrvatskoj ponajbolje provodi na Krku.

Područje Lećevice radikalno gubi stanovništvo već oko 80 godina. Nikad na to područje nisu došli ni industrija, ni napredna poljoprivreda. Daleke 1931. bilo je 3.100 stanovnika i to je bio maksimum. Po popisu 1948. bilo ih je 2.851, do 1981. je broj prepolovljen na 1480. godine 2001. bilo ih je 740, a 2011. samo 583.

U toj besperpektivnosti, nije čudno da preostalo stanovništvo, ostarjelo i konzervativno, želi neki “industrijski” projekt kod njih – onako, kako je radio KPH/SKH u mnogim mjestima; ili barem, nešto što će općini donosi rentu. Istovremeno, naravno, ne žele nikakvu strukturalnu promjenu načina života. Za osnovne životne potrebe ipak se nađe, ima se za pojest i popit, ima se kuća, država daje mirovine i još poneku beneficiju, ništa ne narušava spokoj – nije to najgori način života.

I tako, mala Leževica je u svojem tvrdokornom tradicionalizmu istovremeno avangarda. Ona pokazuje smjer, u kojoj se Hrvatska kreće.

Dodajem još jednu vijest iz iste regije: župnik u općini Hrvace govori o pobjedi Sotone, zbog plana gradnje plinske termoelektrane. U tom sporu se radi samo o lokalnoj politici: sukob dviju lokalnih klanova, oba unutar HDZ-a.. Dinko Bošnjak, HDZ-ov kandidat za gradonačelnika iz HDZ-a, pobijedio je sa 77% glasova.

Objavljeno u Nekategorizirano | Ostavi komentar

Dilema SDP-a: kad momčad loše igra, je li kriv (samo) trener?

Kakve mu god bile slabosti, Bernardić je izabran solidnom većinom prije 6 mjeseci. Tako da sumnjam da bi se sad moglo nešto poboljšati, da ga se na brzaka mijenja. A čudno mi je kako ga je dosta ljudi iz SDP-a počelo javno blatiti čim je izabran, evidentno šteteći stranci.

Koliko sam vidio, nije koristio uobičajene metode koje je Milanović koristio neštedimice, da izbacuje protivnike iz stranke, raspušta ogranke itd.. Što je možda trebao činiti i što se možda očekivalo da čini.

To je rascjep koji sam vidio u puno stranaka (a i drugih organizacija!), još od 1989.: našem mentalitetu odgovara da u stranci mora biti jedan šef, točka. Svuda je tako, i u velikim i u malim strankama. I jedino tako stranka funkcionira, inače je kaos. To sam vidio prateći kao aktivist i kao novinar HDZ i HSLS, HDS i druge, i kasnije “Koaliciju narodnog sporazuma” 1989.-1990..

To nije način na koji stranke na zapadu funkcioniraju – uvijek u njima ima frakcija, a ipak kao organizacija funkcioniraju. SDP je valjda jedina značajnija stranka koja u statutu ima mogućnost osnivanja “programskih struja”, a koliko znam, nitko dosad nije ni pokušao to napraviti.

Hoću reć, nije Bero kao osoba prvi problem. Izabran je onaj kojeg je stranački plebs smatrao najboljim u datoj situaciji, i što sad, ako nemaš velemajstora na raspolaganju, vodi te majstorski kandidat pa pokušavaš ipak postići maksimum.

Niti je put da se njega sad makne – a tko bi, konkretno, bio bolji, a da je već na raspolaganju?

Mislim da je nezaliječivi problem da je SDP, jednostavno, posve neprincipijelna stranka kronističko-patronatsko-klijentelističkiih veza, kao što su i HDZ, HNS, IDS i druge značajnije. Kad se mreža naruši, stranka se urušava. To se sad definitivno dogodilo HDSSB-u, koji je ovisio o tom djelu nekadašnje HDZ-ove mreže, koju je sa sobom odnio Glavaš, a sad se vraća HDZ-u.

HDZ je uvijek imao jaču tu mrežu nego SDP, vidimo da je odnos članstva 5-1. E sad, ipak je SDP uspijevao igrati u cjelini ravnopravno protiv HDZ-a na nacionalnom nivou 2000.-2015..

Sada HDZ ima boljeg političara na čelu, ali mislim da to nije fundamentalno.

Objavljeno u demokracija, društvo, izbori, politika, politologija | Ostavi komentar

Prva očita posljedica izbora u Zagrebu: ukida se ime Trga maršala Tita

Sastav Gradske skupštine Zagreb i pomak u odnosu na 2013.:

Esih BrunaBandićevi = 14 (-3)
SDP/HNS = 13 (-4)
Švaljekovci i HSLS = 8 (+1)
HDZ = 7 (-3)
Esih = 5 (nova)
ZjN idr. = 4 (+4)

Kod Švaljek sam računao rezultat koalicijske liste HSLS idr. 2013.. Kod ZjN, rezultat “Za grad” 2013. (imali su 3,7%, ispod praga).

Godine 2013. samo su četiri liste ušle u GS, a sada njih šest. Došlo je do jače ideološke polarizacije, ulaskom desničarskih Esihovaca i ljevičarske ZjN. Ovo prvo je puno važnije.

Bandić se bori za život u 2. krugu. U Skupštini, međutim, većinu će svakako činiti HDZ i Bandićevci, plus (moguće su razne kombinacije) Esihovci (to je već 26) i (barem) dio izabranih na listi Švaljek/HSLS. Jedina teorijski moguća druga kombinacija, SDP/HNS + Švaljekovci + ZjN je tek na 25 mandata, jedan fali.

Dakle, kao jednu od prvih odluka novog saziva GS, možemo očekivati promjenu imena Trg maršala Tita u Kazališni trg. (Ovo bi se moglo izbjeći, ako Bandićevci, HDZ i batem 6 od 8 Švaljekovaca formiraju većinu bez Esihovaca.)

Samo je pitanje, hoće li Bandić dobiti u 2. krugu, pa sve bude kao i dosad, ili će izgubiti, pa će onda krajem godine Skupština rušiti proračun AMT i iznuditi prijevremene izbore.

Ima 323.324 važećih listića, a godine 2013. bilo ih je 291.455.

Znatno povećanje dakle, a da 50% ljudi izbori uopće ne zanimaju, jasno je i nema se smisla zbog toga živcirati.

U drugom krugu broj možda poraste – polarizacija dovodi do pojačane mobilizacije barem nekih segmenata birača.

Objavljeno u Nekategorizirano | Ostavi komentar

Konačni poraz i slom grčke Sirize

Nakon dvije godine, može se zaključiti da se trijunf Sirize na izborima u Grčkoj prije dvije godine pretvorio ne samo u faktički poraz u srazu s jačima, nego i moralni debakl, te političku marginalizaciju radikalne ljevice. (Iako bismo ipak vjerojatno trebali reći “umjereno radikalne”, koliko god to čudno zvučalo.)

Grčka prosvjed 2016Vladari europskog financijskog kapitala bili su nemilosrdni. Cipras je kapitulirao nakon nekoliko mjeseci, suočen s prizorima očajnih umirovljenika koji nisu mogli podići novac za minimalne životne potrebe na bankomatima. Odbio je radikalni plan, koji je predlagao ministar financija Varoufakis, da se ukine euro i ponovo uvede drahma.

Nakon toga, na izvanrednim izborima u rujnu 2015., birači su mu ponovo iskazali povjerenje s 35% glasova. Oni koji su ostali vjerni radikalno lijevoj koncepciji na izborima su potopljeni.

U ove dvije godine, Ciprasova vlada krotko pristaje na strategiju austerity, koja pak ponovo gura zemlju u recesiju. Sada je dogovoren treći “bailout”. Vlada smanjuje socijalna davanja, ali i povećava poreze, da bi vraćala dugove. U zamjenu su obećana neka olakšanja u uvjetima otplate dugova od 2018. (niže kamate, dulji period otplate). Nezaposlenost je 25%, BDP za 20% niži nego 2008. i ponovo pada, dugovi iznose 180% BDP-a. IMF je sklon oslabiti strogost prema Grčkoj u zamjenu za dalje “strukturalne reforme”, ali ne želi upumpavati svjež novac. Ministri financija eurozone, na čelu s Njemačkom, ne žele prihvatiti labavljenje. Kritičari upozoravaju da se opet samo kupuje vrijeme i perpetuira kriza, te će već 2018. biti nužan novi bailout.

Grčkoj se popuštaju uzde tek toliko, da se ne udavi. Ovako bi se situacija mogla produljivati desetljećšima, pa ljudi gube nadu i povjerenje. Svaka najava novih reformi shvaća se kao novi udar na džepove siromaha, dok bogati imaju razne načine da se izvuku.

Kao i prije nekoliko godina, kad je niz prosjveda iznjedrio Sirizu kao pobjednicu izbora, policija suzbija nasilne demonstrante. Pojavljuju se novi pokreti otpora odozdo, braneći npr. stanove od ovrhe zbog dugova.

Međutim, stranke ljevice, ali i radikalne desnice, ne povećavaju svoju popularnost.

Po anketama, Siriza je već od početka 2016. izgubila povjerenje javnosti: tavori na oko 20% podrške, dok liberalno-konzervativna Nova demokracija (koja je uvela Grčku u ekonomsku katastrofu i izgubila vlast 2009. te ponovo vladala 2012.-2015.), dobiva gotovo dvostruko više.

Socijalisti (PASOK), koji su prihvatili austerity pakete mjera EU i IMF 2010.-2011., tavore ispod 10%. Komunistička partija (koja je ostala tvrdokorna i protiv Sirize cijelo vrijeme – jezgra Sirize su ljevičari koji su prije nekoliko desetljeća odbacili staljinizam i prihvatili eurokomunizam) raste tek malo (na oko 8%). Sirizini disidenti su potpuno marginalni, a desničarska Zlatna zora ne raste (oko 8%).

Lijevi kritičari poput Varoufakisa na uživaju povjerenje birača. Nova demokracija obećava liberalnu strategiju poticaja poduzetništva kroz smanjene poreze (dok sada rastu), te osvaja simpatije javnosti (ili barem malo nade u izlaz iz zatvorenog kruga).

Klasična kapitalistička stranka možda bi mogla od europske i svjetske financijske elite ishoditi jače popuštanje uzdi, što ljevica ne može.

Vladari globalnog kapitalizma obrušili su se na lijevu alternativu surovije nego na desnu, i u tome uspjevaju. Suzbijen je i rast Podemosa u Španjolskoj; u UK laburisti s Corbinom izgleda nemaju nikakve šanse doći na vlast; u Francuskoj je Mélanchon postigao lijep, ali nedovoljan rezultat, a prema anketama pred parlamentarne izbore trijumfirat će stranka novog predsjednika Macrona (koji zastupa “kapitalizam s ljudskim licem”). Radikalna ljevica ostaje skromnih dometa, a znatno je opala umjerena socijaldemokratska ljevica koja se prije 20-ak godina bila uputilia na “treći put”, koji je vodio u bespuće (katastrofe ili znatan pad socijalista u Grčkoj, Sloveniji, Francuskoj, Španjolskoj idr.).

Kapitalizam je globalno i dalje bez alternative, a u tome bitnu ulogu ima i komunistička Kina. Posebno, neupitna je vlast globalnog financijskog kapitala. Kako izgleda,nema šanse za reforme koje bi smanjile njegovu moć, poput međunarodnog poreza na spekulativne financijske transakcije (“Tobinov porez”) i blokiranja “poreznih rajeva”, crnih rupa u kojima nestaju tisuće milijardi dolara, izbjegavajući poreze.

Objavljeno u demokracija, društveni pokreti, ekonomija, politika, svijet | Ostavi komentar

Lokalni izbori u Zagrebu: 1. za Tomaševića, 2. protiv Bandića

Mislim da ću na lokalnim izborima u Zagrebu u prvom krugu glasati za Tomaševića i “zeleno-lijevu” koaliciju. Takvo je, ekologističko-lijevi, moje idejno opredjelljenje u posljednje 32 godine.

Oni nisu glasali za mene kad sam kao društveni aktivist (osnivač Zelene akcije 1990. čiji je predsjednik kasnije bio Tomašević, osnivač Antiratne kampanje 1991. s Vesnom Teršelič koja je sada u “Novoj ljevici” i još neki bliski) bio i politički aktivan u zelenim strankama, 1999.-2010.; odnos je bio između ignoriranja i otvorenog neprijateljstva (a između ta dva eksrema je bilo i dvoličnosti i prikrivenog neprijateljstva). U izbornu bitku sad ulaze mnogi koji su godinama pa i desetljeima odlučno odbijali politički angažman.

Od mojih stranačkih angažmana, ono što je ostalo od “Zelene liste” (koja je u frakcijskom obračunu 2010. mene isključila iz članstva – uostalom otišao sam i sam malo prije toga) je 2013. ušlo u ORaH i tu je ostao aktivan jedan čovjek (Darko Stošić; možda još poneko).

Ali eto, ne možeš očekivati idealnu stranku, kao ni idealnog bračnog druga. :-p

Lista ima šanse preći 5%, iako ne bih položio puno novca na to. Godine 2009. je “Zelena lista” za gradsku skupštinu osvojila 2,8% glasova, a 2013. je “Za grad” osvojila 3,7%. Svaki promil iznad toga osvaja se teškom borbom. Savez s ljevicom (RF i “Nova ljevica”) neke promile donosi, ali neke i odnosi.

U drugom krugu – za onu kandidatkinju, koja ostane protiv Bandića. Ne očekujem dramatične obrate kad Bandić ode, jer će kronističko-klijentelistička struktura ostati, čvrsto uvriježeni običaji i odnosi bez obzira na povećanje moći nekih a smanjenje moći drugih aktera; velika većina će se prilagoditi, a novi akteri će se neizbježno uklopiti u postojeću strukturu, jer je ne mogu razbiti i zamijeniti novom. Ali barem mali potres može donijeti neku korist. Osim samoug upravljanja gradom, svakako bi bilo korisno marginalizirati radikalnu desnicu.

Objavljeno u izbori, ORaH, politika, zelene stranke | Ostavi komentar