Ekologija? Ja sam za, ali da me ništa ne košta

U svojem jučerašnjem tekstu (Od protupolitičarskih prosvjeda do alternativne politike), spomenuo sam između ostaloga kako sam se kao ekologistički aktivist (a također i kao novinar) suočio s problemom, da ljudi formalno pridaju veliki značaj zaštiti okoliša i ekološkoj održivosti, ali ne osjećaju da se to stvarno tiče njihovih svakodnevnih života i njihovih političkih izbora. Slijedeći znanstveni rad bavi se bliskom temom.

04-12-06-Gro planSociolog Krešimir Kufrin objavio je rad “Structure and action potential attitudes and knowledge of environmental problems in Croatia”, u zborniku Sustainability Perspectives from the European Semi-periphery (ur: Mladen Domazet i Dinka Marinović Jerolimov, Zagreb: Institute for Social Research in Zagreb – Heinrich Böll Stiftung Hrvatska, 2014., str. 243-275). Prikazuje reuultate istraživanja stavova javnosti u Hrvatskoj, provedenog 2011. u okviru međunarodnoga projekta International Social Survey Programme (ISSP), modul “Environment III”.

Većina ljudi ne pokazuje pro-okolišno ponašanje na individualnom nivou, čak i kad su u poziciji da mogu nešto objektivno pridonijeti. Osobito je očita averzija prema onim aktivnostima kod kojih nije vidljiva direktna korist za zdravlje, te koja uključuju neki gubitak konfora ili drugi trošak.

Još gore je s participacijom u zajedničkim pro-okolišnim aktivnostima. Vrlo mali broj ljudi u njima sudjeluje ili ih smatra korisnima. To vrijedi za građanski aktivizam i političku participaciju općenito. »Sudionička demokracija (aktivni angažman građana u ekološkim temama) je danas daleko od hrvatske realnosti, te daleko do svjetonazora većine građana, koji snažno inkliniraju prema državnom paternalizmu.«

Velika većina slaže se da država treba donositi zakone koji će prisiliti obične ljude da štite okoliš, a mali broj je spreman uključiti se u rad udruga i druge autonomne građanske aktivnosti.

Ovo je u oštroj suprotnosti s načelnom izrazitom pro-ekološkom orijentacijom, koju su utvrdila neka prethodna istraživanja. Vrlo općeniti stav o odnosu “čovječanstva” prema “okolišu” ne doživljavaju kao nešto što se njih osobno tiče. Ocjenjuju da je sitacija s okolišem teška, ali ne misle da je to među značajnim političkim pitanjima. Po nekih prethodnim istraživanjima, ambivalenciju često razriješuju kroz opće očekivanje da će problemi okoliša biti rješeni kroz tehnološki razvoj.

Prethodna istraživanja, a i ovo, pokazuju također da je razina znanja skromna, a pogotovo kad se radi o mogućim rješenjima problema (ali je ipak razina znanja iznad razine angažmana). Nastojanje na edukaciji moglo bi dovesti i do promjene ponašanja. To je međutim samo dio odgovora, a dalje ovaj rad nije išao u analizu.

Analiza odgovara koje su ispitanici davali u ovom istaživanju, međutim, samo malim dijelom može objasniti uočeni nesklad između stava i ponašanja. »Problem kolektivnog pro-okolišnog ponašanja je ovime jedva dotaknut. S obzirom na potencijalni značaj i učinak takvih aktivnosti, bilo bi korisno istražiti razloge zašto su takve aktivnosti u Hrvatskoj vrlo rijetke. Mogućnosti koje nudi modul ISSP-a “Environment III” su ograničene u tom pogledu; dalja istraživanja u tom području mogu provoditi na drugačijim populacijama koristeći kvalitativne metode, pogodnje za studiranje “rijetkih događaja”.«

Ali, naravno, takva istraživanja trebao bi netko platiti. A sociologiju i politologiju doživljavaju kao čisti trošak kako političari, tako i šira javnost, a također i njihovi kolege iz prirodnih i tehničkih znanosti, ekonomije i prava.

Sociolozi, koji se bave socijalnom ekologijom (Ivan Cifrić, Benjamin Čulig) započeli su istraživanja ekološke svijesti odnosno ekoloških orijentacija u Hrvatskoj krajem 1980-ih. Ekološke orijentacije su »”djelići” svijesti pojedinca, koji uglavnom nemaju potrebu da ih znatnije inkorporiraju u okvire svog viđenja čovjeka i svijeta«. (Benjamin Čulig: “Globalne ekološke orijentacije : Hijerarhijska faktorska analiza”, Revija za sociologiju, Zagreb, Vol XXII, br. 1-2, siječanj-lipanj 1991., str. 121-152.)

časneNa tu temu dodajem i što sam napisao u radu “Ekološki pokret u Hrvatskoj 1990-ih (s pogledom iz 2013.)”, koji je u tisku.

»Javljaju se spontani građanski prosvjedi, koji često brzo utihnu pod raznim pritiscima, ignoriranjem vlasti i pasivnošću većine lokalnog stanovništva (obično sve ovisi o dvoje-troje spontano izniklih lokalnih lidera, ćesto liderica), ponekad budu žestoki, a ponekad dugotrajni i dobro organizirani, uz podršku iskusnih ekoloških udruga. (…) U pravilu su prosvjedi izrazito kampanilistički: stanovnici pojedinih naselja ili dijelova naselja, mjesni odbori i općine se međusobno sukobljavaju, bez volje da se sagleda šira slika. Interes brzo splašnjava kad se neposredni problem riješi.«

Kako rekoh, ovo se slaže s mojim uvidima, još iz 1980-ih; nadao sam se da će se s vremenom mentalitet mijenjati. Ljudi se prema ekologističkim načelima odnose kao prema propovijedima da treba ljubiti svoje neprijatelje: lijepo za čuti, ali može se zaboraviti čim se izađe iz crkve.

Mentaliteti su dugotrajni, nasljeđuju se kroz generacije. Mijenjaju se sporo i mukotrpno. Ekološki pokret promovirao je parolu “misli globalno, djeluj lokalno”; a naš balkanski mentalitet slab je na oba kraja.

U Kufrinovom radu spominje se naklonost ljudi državnom paternalizmu, a mogli bismo općenitije govoriti o sklonosti autoritarizmu (što pokazuju i druga istraživanja). Ljudima je lakše kad im netko naredi, nego da sami moraju razmišljati. (Vidi npr. moj članak iz listopada 2009. Kriza demokracije i mougćnost autokracije u Hrvatsko. O tome svjedoči i aktualno izražavanje divljenja za Putinov režim u Rusiji. ) Godine 1989. posjetio sam tadašnju HDZ-ovu “baraku” i bio imperioniran kako u cijeloj zgradi nitko ne puši. Predsjednik je naredio, i to je bilo izvršeno.

S tom sklonosti autoritarnosti povezan je neuspjeh pokušaja da se zelena stranka gradi odozdo (posljednji pokušaj bila je stranka “Za grad” u Zagrebu). Mogla se pojaviti kao relevantna tek pojavom jedne snažne liderice. S time su vezani izazovi i rizici, od kojih sam dio analizirao u članku O šefovima i liderima: možemo li prevladati autoritarni mentalitet?

Hrvati su, kao pojedinci, pametni kao i Amerikanci, Nijemci ili Japanci. Kao kolektiv – katastrofa. To je povezano i s trajnošću djelovanja društva na temelju mreže kronističko-klijentelističkih odnosa, o čemu sam ponešto spominjao u ranijim napisima

Oglasi

O autoru Zoran Oštrić

Osobni blog: http://zoranostric.blog.hr
Ovaj unos je objavljen u društveni pokreti, svijet. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s