Hrvatska je narodna demokracija, u čemu postoji kontinuitet posljednjih 45 godina

Ovaj tekst nastao je kao reakcija na brojne ljutite komentare da je država “parazitska”.

Naša država nije parazitska, nego točno obrnuto – narodna. Kao što je u 19. stoljeću, nakon ukidanja kmetstva, novi sustav upravljanja nastao kao izraz klasnog inteesa tadašnje buržuazije, tako je danas u Hrvatskoj instrument u rukama KPKM (kronističko-patronsko-klijentelističke mreže), koja prožima društvo i učvršćuje ga svojim nitima.

Možda najbolji metaforički izraz za KPK veze je “kumovstvo”, imajući u vidu dvostrukost društvene institucije kumova: vjenčani (horizonstalna veza među jednakima) i krsni (vertikalna veza između zaštitnika i štićenika).

Ljudi masovno sudjeluju u toj “korupciji i nepotizmu”; većina je zadovoljna i ne želi promjenu.

Svi mi koji nismo zadovoljni, koji želimo neku strukturalnu (revolucionarnu) promjenu, moramo biti svjesni da smo manjina i da ćemo to ostati. Osim toga, neugodno smo ideološki rascjepkani na frakcije u pogledu toga kakve promjene želimo.

Kronizam (“drugarstvo”)

Kronizam = “pajdaštvo”, “drugarstvo”, “kumovstvo”: ljudi koji su na vrhu (političke, ekonomske i druge elite) međusobno se poznaju, surađuju i ispomažu. “Cronies” je ime u engleskom, “oligarhija” u ruskom. Simbol tih veza može biti povezanost prijatelja kao vjenčanih kumova, ili kao kumova djeci svog prijatelja. U socijalizmu, riječ “drug” je, paradoksalno, korištena kao titula za pripadnike oligarhije: “drug direktor”, “drug sekretar”, “drug Tito”. Radnici i građani više nisu međusobno drugovi: načelo drugarstva, načelo horizontalne solidarnosti im je oduzeto. Oni su to interiorizirali i ne osjećaju da im nešto fali. Ideje o borbenim sindikatima, uspješnim zadrugama (kooperativima) masovnm društvenim pokretima i drugim oblicima društvene borbe, koji su dio svakodnevnice u visokorazvijenim zemljama, odbacuju se uz sprdnju kao nostalgija za komunizmom ili puka fantazija.

Svoje pozicije moći koriste za stjecanje raznih koristi za sebe osobno, za obitelj i prijatelje. Među njima postoje sukobi, postoje klike, netko može iz oligarhije i ispasti; ali postoji i svijest o zajedničkom interesu kao klase ili staleža (“horizontalna solidarnost”). U najvišem sloju, oligqarsi u Hrvatskoj su, ugrubo, “200 porodica”.

Patronatizam i klijentelizam

Drugi element mreže osobnih odnosa je vertikalan: simbol je “kum Luka”. Oni koji su na višim pozicijama, patroni, pomažu svojim klijentima. Klijenti mogu biti osobni protežei, ali i grupe. Veze postoje na više nivoa, od samoga vrha naniže.

Ta je veza vertikalne solidarnosti bitna za održavanje društvene stabilnosti. Širi slojevi naroda drže se pokornima prvenstveno mrkvom, a ne batinom (iako i ona ima ulogu; a često će batinu koristiti ljudi nižih položaja u službi oligarha).

Ljudi iz nižih slojeva pouzdaju se u nekog svog “kuma Luku”, koji će im činiti razne usluge. Pouzdaju se u “teoriju kapanja”: oni na vrhu su veliki lopovi, zatim srednji, ali i nama ponešto kapne. Zato je mala horizontalna solidarnost kod nižih slojeva. Također se ne pouzdaju u formalne “institucije sustava”. I taj sustav funkcionira: većini nešto “kapne”, pa ne žele promjenu sustava. Ne vole prepoštene (“Tko nije za sebe, nije ni za druge”).

Tu postoji povijesni kontinuitet. KPKM je izgrađena kao oblik narodne vlasti u socijalističkoj Jugoslaviji, kad je komunistička stranka od kadrovske postala masovna. Ranije je KPKM, građena od doba ukidanja feudalizma, obuhvaćale samo uže slojeve, a seljaci i radnici (tj. velika većina stanovništva) su bili isključeni. Njima je država bila neprijatelj, koji staluje tamo negdje visoko i vlada despotski preko žandara i financa.

Povijesni rezultat komunizma: omasovljenje KPKM

U travnju 1941. bilo je 8.500 članova i članica KPJ, ilegalaca koji su pokazivali veliku hrabrost, koji su bili potencijalna kontraelita u sjeni; od njih je oko 2/3 poginulo u ratu. Krajem 1945., Partija je imala 140.000 članova i članica; oni predratni činili su svega 2%, ali su bili na gotovo svim vodećim pozicijama, i tako je ostalo slijedećih 30-ak godina, dok je broj članova Partije rastao na preko milijun.

Komunistička partija nije bila, kako se danas često prikazuje i zamišlja, kasta odvojena od ostaloga društva: oni na nekoj visokoj ili skromnoj poziciji moći su kao patroni davali usluge svojim klijentima, pojedincima i grupama (svojoj obitelji i prijateljima, zavičaju, tvornici, privrednoj grani idr.).

Gledano u terminim globalne socijalne strukture, to je bio “klasni kompromis”, savez između političke elite i nižih i srednjih slojeva radništva i seljaka (uz važnu ulogu “polutana”, radnika-seljaka); o tome je 1980-ih pisao sociolog Josip Županov, čije su analize najvažnije i za razumijevanje hrvatskoga društva danas.

To je bila naša varijanta “države klasnog kompromisa”, koja je tada nastala na Zapadu; znatno manje učinkovita, ali dala je neke rezultate.

Bila je samo jedna partija, ali u njoj su postojale razne klike (interesno povezane, što treba razlikovai od ideološki motiviranih frakcija); to se nazivalo “pluralizam interesa”, uz zamagljujući ideološki pridjev “samoupravnih”. Danas ima više stranaka, ali oligarsi obično imaju više pipaka.

Kontinuitet osnovnog društvenog odnosa od 1971. do danas

Struktura je bila potresena krajem 1980-ih i u prvoj polovici 1990-ih kad se kronistička struktura prijetila osamostaliti (“200 bogatih obitelji”, ostali najamna radna snaga), ali se KPKM obnovila i održala.

I danas postoji “klasni kompromis” političke oligarhije i nižih i srednjih slojeva radnika. Kao i 1980-ih, to je objašnjenje socijalne stabilnosti društva. Strukturalno, žrtve su dva osnovna sloja: tadašnji “tehnomenadžeri” (što danas uključuje i one poduzetnike koji nisu prvenstveno fokusirani na traženja rente kroz KPKM; nejasno je koliko takvih ima) i s druge strane humanistička inteligencija (nekadašnji “anarholiberali”). Ta su dva sloja međusobno posvađani zbog različitih interesa i ideologija, pa to doprinosi stabilnosti sustava.

Još 1970-ih je vladao “optimistički konzumerizam”, kako su to pisali neki antropolozi. Danas imamo “pesimistički konzumerizam”, ali ljudi se uzdaju u sustav čak i onda kad su pesimisti.

Većina je naroda upletena u KPKM i većina ima bar neku korist – stvarnu, a ne umišljenu (a na to se nadovezuje ideološka igra na naciju kao “zamišljenu zajednicu” i njenu obranu).

Ekonomska neuspješnost sustava zbog fokusa na rentu, a ne stvaranje viška

Problem je to, što cjelina funkcionira ekonomsi suboptimalno, zbog toga što je u takvom sustavu odnosa vrlo velik dio svakodnevnih napora za sudjelovanjem u dohotku usmjeren na preraspodjelu, a ne na ostvarivanje viška. Traženje kumovskih veza (oba tipa) je “traganje za rentom”: kako uvećati svoj udio u postojećim ekonomskim vrijednostima, a ne kako stvoriti višak vrijednosti. Zato društvo i država nazaduju, već 45 godina kontinuirano.

Prekratke su i promašene dijagnoze, da je problem u prevelikom udjelu države u BDP ili prevelikom utjecaju države na ekonomiju. Cjelokupni sustav je tako postavljen, pa i privatni sektor u tome sudjeluje, prilagođava se sustavu i sukreira ga.

Zato društvo u cjelini stvara manji dohodak i sporije ga povećava nego uspješnije države u kojima se cijeni i potiče poduzetnost (koristim ovaj termin kao širi od pukog poslovnog “poduzetništva”: ne može svatko biti poduzetnik, ali može svatko biti poduzetan).

Jugoslavija pod komunističkom vlasti je tijekom 30-ak godina imala visoke stope rasta, ali je to plaćeno vrlo visokim troškovima: u odnosu npr. na bliske mediteranske zemlje, kako je u jednom članku 1980-ih bio pokazao Aleksandar Bajt (jedan od tadašnjih “krizologa”, koji su, klasno gledano, iskazivali interese “tehnomenadžera”) stopa rasta je bila slična, ali je FNRJ/SFRJ izdvajala dvaput veći postotak BDP-a za investicije.

Iako uz visoku cijenu, tada je održavan korak sa usporedivim zemljama, bili smo uspješniji od onih pod etatističkim socijalizmom i smanjivali smo zaostajanje za najuspješnijima; danas zaostajemo. U međunarodnim ekonomskim odnosima, spasava nas renta koju dobivamo od turizma (slično kao što vladavinu oligarhije u Rusiji održavaju prihodi od prodaje energenata).

Hrvatska je zemlja depresivnih, ali zadovoljnih ljudi

Ljudi su bili zadovoljni sustavom, koji im je donosio korist. Nakon što je početkom 1970-ih Tito osobno srušio reformiste u Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji (te nekolicinu drugdje), nije bilo masovnije podrške i prosvjeda, čak ni u Hrvatskoj gdje je bio razbijen “masovni pokret”. Naknadno se stvarala mitologija, ali režim je krizu riješio uz nevelike mjere represije. Ljudi su bili zadovoljni jer im je standard i dalje rastao. Desetljeće kasnije, kad se trend obrnuo, ipak su i dalje pojedinci i grupe očekivali potporu od nekog svog “kuma Luke” odozgo. Da je Jugoslavija bila jednonacionalna zemlja, možda bismo još uvijek živjeli u samoupravnom socijalizmu.

Taj sustav funkcionira, imamo ono što većina želi. Manjina pak danas, zahvaljujući članstvu u EU, ima opciju i koristi je, da ode van, u naprednije zemlje gdje svojom poduzetnošću mogu napredovati.

Zbog toga postaje sve manje vjerojatno da se stvori kritična masa koja želi strukturne reforme (ili, jednostavnije, revoluciju). Trebao bi se ili promijeniti mentalitet, a to se događa u rokovima od više generacija; ili bi neka manjina trebala doći u poziciju na nametne promjene, i da se održi dovoljno dugo da one postanu strukturne. (Samo što bi ta manjina, kakve joj god bile namjere, u praksi vjerojatno produljila sustav KPKM, jer bi morala praviti kompromise i raditi ustupke i kronistima i klijentima – koji bi se inače protiv njih udružili).

Zemlja staraca, renti, smeća i monopola HDZ-a

Zato, kao što sam pisao nedavno, udemo k tome da ćemo biti zemlja staraca, renti, smeća i monopola HDZ-a. Dvije epizode vlasti koalicija s dominacijom SDP-a bile su obilježene odustajanjem čak i od onih skromnih strukturnih promjena, koje su bile najavljivane. Članstvo SDP-a to traži: da stanka bude kopija HDZ-a.

To se možda promjeni s vremenom, ovisno naravno i o tome kakve se nove krize globalno pojave (koje se kod nas pojačavaju), možda za deset godina (što je vrlo poduzetna pretpostavka) ili za 20, dok se oni vani okuće, omasove, pa možda požele utjecati i na domovinu, da bude sličnija Njemačkoj, Irskoj i drugim zemljama u kojima su se udomaćili, uklopili u njihove strukture poduzetnosti, solidarnosti, pravnosti, institucionalnosti, orijentaciji na budućnost, te možda interiorizirali njihov mentalitet.

Ili njihova djeca. Ili neki novi naseljenici, koji će s vremenom Hrvate potisnuti na marginu, kao što su nekada Hrvati Ilire: grupe domorodaca kao dio turističke ponude. Evolucija ide dalje. Nacionalisti zamišljaju da su nacije s Nebesa (ili barem njihova nacija), ali kroz povijest su plemena i narodi nastajale i nestajale, pa će tako biti i s nacijama.

Oglasi

O autoru Zoran Oštrić

Osobni blog: http://zoranostric.blog.hr
Ovaj unos je objavljen u demokracija, društvo, ekonomija, politologija. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s