Prva očita posljedica izbora u Zagrebu: ukida se ime Trga maršala Tita

Sastav Gradske skupštine Zagreb i pomak u odnosu na 2013.:

Esih BrunaBandićevi = 14 (-3)
SDP/HNS = 13 (-4)
Švaljekovci i HSLS = 8 (+1)
HDZ = 7 (-3)
Esih = 5 (nova)
ZjN idr. = 4 (+4)

Kod Švaljek sam računao rezultat koalicijske liste HSLS idr. 2013.. Kod ZjN, rezultat “Za grad” 2013. (imali su 3,7%, ispod praga).

Godine 2013. samo su četiri liste ušle u GS, a sada njih šest. Došlo je do jače ideološke polarizacije, ulaskom desničarskih Esihovaca i ljevičarske ZjN. Ovo prvo je puno važnije.

Bandić se bori za život u 2. krugu. U Skupštini, međutim, većinu će svakako činiti HDZ i Bandićevci, plus (moguće su razne kombinacije) Esihovci (to je već 26) i (barem) dio izabranih na listi Švaljek/HSLS. Jedina teorijski moguća druga kombinacija, SDP/HNS + Švaljekovci + ZjN je tek na 25 mandata, jedan fali.

Dakle, kao jednu od prvih odluka novog saziva GS, možemo očekivati promjenu imena Trg maršala Tita u Kazališni trg. (Ovo bi se moglo izbjeći, ako Bandićevci, HDZ i batem 6 od 8 Švaljekovaca formiraju većinu bez Esihovaca.)

Samo je pitanje, hoće li Bandić dobiti u 2. krugu, pa sve bude kao i dosad, ili će izgubiti, pa će onda krajem godine Skupština rušiti proračun AMT i iznuditi prijevremene izbore.

Ima 323.324 važećih listića, a godine 2013. bilo ih je 291.455.

Znatno povećanje dakle, a da 50% ljudi izbori uopće ne zanimaju, jasno je i nema se smisla zbog toga živcirati.

U drugom krugu broj možda poraste – polarizacija dovodi do pojačane mobilizacije barem nekih segmenata birača.

Oglasi
Objavljeno u Nekategorizirano | Ostavi komentar

Konačni poraz i slom grčke Sirize

Nakon dvije godine, može se zaključiti da se trijunf Sirize na izborima u Grčkoj prije dvije godine pretvorio ne samo u faktički poraz u srazu s jačima, nego i moralni debakl, te političku marginalizaciju radikalne ljevice. (Iako bismo ipak vjerojatno trebali reći “umjereno radikalne”, koliko god to čudno zvučalo.)

Grčka prosvjed 2016Vladari europskog financijskog kapitala bili su nemilosrdni. Cipras je kapitulirao nakon nekoliko mjeseci, suočen s prizorima očajnih umirovljenika koji nisu mogli podići novac za minimalne životne potrebe na bankomatima. Odbio je radikalni plan, koji je predlagao ministar financija Varoufakis, da se ukine euro i ponovo uvede drahma.

Nakon toga, na izvanrednim izborima u rujnu 2015., birači su mu ponovo iskazali povjerenje s 35% glasova. Oni koji su ostali vjerni radikalno lijevoj koncepciji na izborima su potopljeni.

U ove dvije godine, Ciprasova vlada krotko pristaje na strategiju austerity, koja pak ponovo gura zemlju u recesiju. Sada je dogovoren treći “bailout”. Vlada smanjuje socijalna davanja, ali i povećava poreze, da bi vraćala dugove. U zamjenu su obećana neka olakšanja u uvjetima otplate dugova od 2018. (niže kamate, dulji period otplate). Nezaposlenost je 25%, BDP za 20% niži nego 2008. i ponovo pada, dugovi iznose 180% BDP-a. IMF je sklon oslabiti strogost prema Grčkoj u zamjenu za dalje “strukturalne reforme”, ali ne želi upumpavati svjež novac. Ministri financija eurozone, na čelu s Njemačkom, ne žele prihvatiti labavljenje. Kritičari upozoravaju da se opet samo kupuje vrijeme i perpetuira kriza, te će već 2018. biti nužan novi bailout.

Grčkoj se popuštaju uzde tek toliko, da se ne udavi. Ovako bi se situacija mogla produljivati desetljećšima, pa ljudi gube nadu i povjerenje. Svaka najava novih reformi shvaća se kao novi udar na džepove siromaha, dok bogati imaju razne načine da se izvuku.

Kao i prije nekoliko godina, kad je niz prosjveda iznjedrio Sirizu kao pobjednicu izbora, policija suzbija nasilne demonstrante. Pojavljuju se novi pokreti otpora odozdo, braneći npr. stanove od ovrhe zbog dugova.

Međutim, stranke ljevice, ali i radikalne desnice, ne povećavaju svoju popularnost.

Po anketama, Siriza je već od početka 2016. izgubila povjerenje javnosti: tavori na oko 20% podrške, dok liberalno-konzervativna Nova demokracija (koja je uvela Grčku u ekonomsku katastrofu i izgubila vlast 2009. te ponovo vladala 2012.-2015.), dobiva gotovo dvostruko više.

Socijalisti (PASOK), koji su prihvatili austerity pakete mjera EU i IMF 2010.-2011., tavore ispod 10%. Komunistička partija (koja je ostala tvrdokorna i protiv Sirize cijelo vrijeme – jezgra Sirize su ljevičari koji su prije nekoliko desetljeća odbacili staljinizam i prihvatili eurokomunizam) raste tek malo (na oko 8%). Sirizini disidenti su potpuno marginalni, a desničarska Zlatna zora ne raste (oko 8%).

Lijevi kritičari poput Varoufakisa na uživaju povjerenje birača. Nova demokracija obećava liberalnu strategiju poticaja poduzetništva kroz smanjene poreze (dok sada rastu), te osvaja simpatije javnosti (ili barem malo nade u izlaz iz zatvorenog kruga).

Klasična kapitalistička stranka možda bi mogla od europske i svjetske financijske elite ishoditi jače popuštanje uzdi, što ljevica ne može.

Vladari globalnog kapitalizma obrušili su se na lijevu alternativu surovije nego na desnu, i u tome uspjevaju. Suzbijen je i rast Podemosa u Španjolskoj; u UK laburisti s Corbinom izgleda nemaju nikakve šanse doći na vlast; u Francuskoj je Mélanchon postigao lijep, ali nedovoljan rezultat, a prema anketama pred parlamentarne izbore trijumfirat će stranka novog predsjednika Macrona (koji zastupa “kapitalizam s ljudskim licem”). Radikalna ljevica ostaje skromnih dometa, a znatno je opala umjerena socijaldemokratska ljevica koja se prije 20-ak godina bila uputilia na “treći put”, koji je vodio u bespuće (katastrofe ili znatan pad socijalista u Grčkoj, Sloveniji, Francuskoj, Španjolskoj idr.).

Kapitalizam je globalno i dalje bez alternative, a u tome bitnu ulogu ima i komunistička Kina. Posebno, neupitna je vlast globalnog financijskog kapitala. Kako izgleda,nema šanse za reforme koje bi smanjile njegovu moć, poput međunarodnog poreza na spekulativne financijske transakcije (“Tobinov porez”) i blokiranja “poreznih rajeva”, crnih rupa u kojima nestaju tisuće milijardi dolara, izbjegavajući poreze.

Objavljeno u demokracija, društveni pokreti, ekonomija, politika, svijet | Ostavi komentar

Lokalni izbori u Zagrebu: 1. za Tomaševića, 2. protiv Bandića

Mislim da ću na lokalnim izborima u Zagrebu u prvom krugu glasati za Tomaševića i “zeleno-lijevu” koaliciju. Takvo je, ekologističko-lijevi, moje idejno opredjelljenje u posljednje 32 godine.

Oni nisu glasali za mene kad sam kao društveni aktivist (osnivač Zelene akcije 1990. čiji je predsjednik kasnije bio Tomašević, osnivač Antiratne kampanje 1991. s Vesnom Teršelič koja je sada u “Novoj ljevici” i još neki bliski) bio i politički aktivan u zelenim strankama, 1999.-2010.; odnos je bio između ignoriranja i otvorenog neprijateljstva (a između ta dva eksrema je bilo i dvoličnosti i prikrivenog neprijateljstva). U izbornu bitku sad ulaze mnogi koji su godinama pa i desetljeima odlučno odbijali politički angažman.

Od mojih stranačkih angažmana, ono što je ostalo od “Zelene liste” (koja je u frakcijskom obračunu 2010. mene isključila iz članstva – uostalom otišao sam i sam malo prije toga) je 2013. ušlo u ORaH i tu je ostao aktivan jedan čovjek (Darko Stošić; možda još poneko).

Ali eto, ne možeš očekivati idealnu stranku, kao ni idealnog bračnog druga. :-p

Lista ima šanse preći 5%, iako ne bih položio puno novca na to. Godine 2009. je “Zelena lista” za gradsku skupštinu osvojila 2,8% glasova, a 2013. je “Za grad” osvojila 3,7%. Svaki promil iznad toga osvaja se teškom borbom. Savez s ljevicom (RF i “Nova ljevica”) neke promile donosi, ali neke i odnosi.

U drugom krugu – za onu kandidatkinju, koja ostane protiv Bandića. Ne očekujem dramatične obrate kad Bandić ode, jer će kronističko-klijentelistička struktura ostati, čvrsto uvriježeni običaji i odnosi bez obzira na povećanje moći nekih a smanjenje moći drugih aktera; velika većina će se prilagoditi, a novi akteri će se neizbježno uklopiti u postojeću strukturu, jer je ne mogu razbiti i zamijeniti novom. Ali barem mali potres može donijeti neku korist. Osim samoug upravljanja gradom, svakako bi bilo korisno marginalizirati radikalnu desnicu.

Objavljeno u izbori, ORaH, politika, zelene stranke | Ostavi komentar

Izvanredni parlamentarni izbori u Velikoj Britaniji 8. lipnja

Neočekivano, gotovo istovremeno kao u Francuskoj, održat će se parlamentarni izbori u Ujedinjenom kraljevstvu Velike Britanije i Sjeverne Irske, u četvrtak 8. lipnja (u Francuskoj je prvi krug 11. lipnja). Članak na wikipediji, ažuriran s puno podataka: United Kingdom General Election 2017.

Svega pet tjedana ranije, 4. svibnja, održavaju se lokalni izbori u Engleskoj, Škotskoj i Wallesu (ne u Sjevernoj Irskoj, gdje su bili nedavno).

Velika prednost konzervativaca

Premijerka Theresa May forsirala je odluku o prijevremenim izborima, jer ankete daju konzervativcima vrlo veliku prednost, pa bi mogli znatno povećati svoju većinu u Parlamentu (sad samo 330 od 650, a mogli bi dobiti preko 400) i tako komotno provoditi proces Brexita.

Prema anketama, konzervativci su na golemih oko 45% glasova, a laburisti daleko iza, na oko 25%. Lider laburista Jeremy Corbin nada se da bi tu prednost mogao poništiti žestokom kampanjom (Jeremy Corbyn makes election pledge to bust ‘cosy cartel’ of politics).

Međutim, u izjašnjavanju birača o tome koga bi preferirali za premijera, Corbin prolazi još lošije od svoje stranke. May dobiva oko 50%, a Corbin oko 15%.

Izborni savez ljevice nije vjerojatan

Iako to zbog izbornog sustava izgleda logično, u UK nisu uobičajeni predizborni savezi, kakvi su uobičajeni u Francuskoj (gdje su gotovo neizbježni, jer su izbori u jednomandatnim izbornim okruzima, ali u dva kruga). U srijedu su dogovore predložili lideri Zelene stranke (GP) i Škotske nacionalne stranke (SNP).

GP predlaže zajednički nastup s laburistima i liberalnim demokratima u cijeloj UK. Liberalni demokrati u anketama dobivaju 10-11%, a Zelena stranka 3-5%. To im u britanskom izbornom sustavu, jednomandatni izborni okruzi u jednom krugu, donosi tek nekoliko mandata, ali imaju vjerne glasače koji glasaju za njihove kandidate iako znaju da neće biti izabrani. Dogovorom bi svi mogli osvojiti više (pod uvjetom naravno da glasači sve tri stranke slijede dogovor, pa svi glasaju za kandidata one stranke koji u tom izbornom okrugu bude istaknut).

Škotska nacionalna stranka je objavila spremnost da surađuje s laburistima i liberalnim demokratima u kampanji izvan Škotske, s ciljem da se spriječi konzervativna većina. U samoj Škotskoj, SNP je po anketama i dalje suverena s blizu 50% i osvaja gotovo sve mandata. Laburisti su dodatno oslabili, a konzervativci ojačali.

Lider liberalnih demokrata Farron je u siječnju odbio mogući savez s laburistima, rekavši da je Corbyn “electorally toxic”. Jučer popodne, na sjednici Nacionalnog izvršnog odbora, Corbyn je navodno rekao da predizborni dogovori ne dolaze u obzir. Istoga dana, May je objavila da bi dogovor laburista, SNP i LD “podijelio našu zemlju”.

Brexit i škotski referendum osnovne teme

Načini na koji će se provoditi izlazak UK iz Europske unije bit će osnovna tema kampanje. UKIP je naravno za bezuslovno kidanje svih veza, a LD i ZS žele ostanak u zajedničkom tržištu i novi referendum o odnosima s EU. Ima niz drugih neslaganja o raznim opcijama i zato se May nada sigurnoj većini, tako da se pregovori vode samo unutar vladajuće stranke.

Drugo pitanje je najavljeni drugi škotski referendum o nezavisnosti, koji bi bio prije završetka pregovora o Brexity. May je najavila veto na takvu odluku do trenutka završetka tih pregovora.

Objavljeno u izbori, politika, svijet, zelene stranke | Ostavi komentar

Zeleno-lijeva koalicija u Zagrebu

Najfriškije, i može biti od nekog interesa za izbore u Zagrebu: Zajednički izlazak na izbore najavile su stranke
● “Za grad” (koja je imala pristojan rezultat od 3,67% za gradsku skupštinu 2013),
● novoosnovana “Zagreb je naš” (čiji je jedan od dvoje koordinatora i kandidat za gradonačelnika Tomislav Tomašević, javnost poznat kao jedan od lidera borbe za Cvjetni trg i Varšavsku 2007.-2012.),
● ORaH (u čije ime će na sutrašnjoj tiskovnoj konferenciji govoriti Darko Stošić, jedini koji je preostao aktivan iz nekadašnje “Zelene liste”, koja je imala pristojan rezultat na lokalnim izborima 2009.),
● Nova ljevica i
● Radnička fronta.

Po mom sudu:

1. dobro je da se pojavila ovakva koalicija u Zagrebu; tu postoji socijalna baza, a drugdje mislim da ne bi imali nikakve šanse (u Splitu koalicija NL-RF, nema šanse ući u gradsko vijeće IMHO).

2. bolje bi bilo da je ekipa koja je sad osnovala novu stranku “Zagreb je naš!” (uskličnik je u naslovu stranke), s imenom koje može izazvati nelagodu i svakako će politički protivnici to koristiti, jednostavno ušla u postojeću stranku “Za grad”. (Ali, to je stara priča: jedna stranka – jedan šef, dvije stranke – dva šefa.)

3. Ta je ekipa nažalost jako izgubila zamah kad su se razišli nakon poraza u bitci za Cvjetni trg; trebali su 2013. dati barem načelnu podršku klincima koji su nešto prije izbora bili osnovali “Za grad”.

4. Prekasno su krenuli, trebalo je početi nekoliko mjeseci prije i gurati Tomaševića kao kandidata za gradonačelnika i graditi mrežu volontera na terenu; naravno da nema šanse biti izabran, ali ima potencijal jer ga se puno ljudi sjeća, koji bi time bio znatno bolje iskorišten, a time bi povukao listu koja bi mogla preći 5%.

5. Aljkavi su, tradicionalno vrlo loši u organizaciji i marketingu. “Zagreb je naš” nisu čak ni postavili sajt, Onaj od “Nove ljevice” po uredničkoj koncepciji je kao “Borba” iz 1950. itd..

Moj je sud da imaju neke šanse preći 5% i osvojiti 3 mandata u Gradskoj skupštini, ai ne bih položio veliki novac na to. Najvjerojatnije će ostati negdje oko 3-4%, kao Zelena lista 2009. i Za grad 2013..

Objavljeno u izbori, ORaH, politika, zelene stranke | Ostavi komentar

Ljevica u Hrvata: i dalje beznadežna

Svjetonazorska i kulturološka ljevica u Hrvatskoj navikla je i srasla sa pozicijom frustriranih disidenata, tj. grupica intelektualaca koji ne mogu angažirati širu javnu podršku te dapače to ni ne pokušavaju. Može se pratiti kontinuitet te pozicije tijekom pedesetak godina, od “Praxisa”. Ova “Deklaracija o zajedničkom jeziku” je tipična akcija iz takve društvene pozicije grupica disidenata. Mogu dići malo galame. Nemaju volje, snage ni upornosti za nešto više.

Desnica je puno dinamičnija i aktivnija. Ima naravno i zaleđe RKC, dok lijevi intelektulcl uvelike ovise o radnim mjestima koje osigurava država. Također, oni koji su (kao i ja) 1990-ih bili “akteri bez društva“, kako je to efektno sročio Srđan Dvornik, to su i ostali od početka 2000-ih do danas. Udruge “progresivnog civilnog društva” orijentirale su se na projekte financirane od države i od donatora većinom vezanih uz države i EU, ne gajeći veze s građanima.

Metode rada društvenih pokreta je preuzela svjetonazorska desnica. Naučili su tehnike upravljanja neprofitnim organizacijama i društvenog zagovaranja (to se moglo i studirati na Bogoslovnom fakultetu, poseban smjer), te su nakon desetak godina krenuli u ofanzivu od 2012. (s jedne strane dolazak Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a, s druge ofanziva protiv zdravstvenog odgoja).

Nekoliko puta su se budile socijalne snage koje su se mogle i lijevo usmjeriti, ali bez učinka, rasule su se opet u vakuum. Svjedočimo da se to sad događa i s kampanjom za promjene u obrazovanju. Daleko je važnije to bilo i ostaje nego ime jezika! Uskro će godišnjica, da se 50.000 ljudi okupilo na prosvjedima.

Društveni pokreti bi u načelu trebali izroditi i vlastito političko krilo. Ja sam bio skočio u tu vatru 1999.; od aktera civilnoga (proto)društva jedini se još na to odvažio Vladimir Lay. Kad smo osnivali “Zelene za Zagreb” (kasnije “Zelena lista”) 2004. okupila se šira ekipa i bilo je tu potencijala. Ali se to ubrzo rasulo, serija frakcijskih sukoba i uvrijeđenih odlazaka, a i ja nažalost snosim svoj dio krivice jer se nisam znao nositi i snalaziti u stranačkom životu. Kad sam se u tome donekle izvještio, već je bilo kasno.

Zelena lista se raspala, preživjeli reziduum se 2013. priključio ORaH-u koji odlazi na potpunu marginu bez Holy, a u povijesti će “Zelena lista” ostati jedino možda u jednoj fusnoti kao stranka kojoj je bio član Ivan Pernar 2009.-2010..

U politici danas, “Nova ljevica” je mrtvorođenče, ORaH je bivši, Radnička fronta opskurna grupica frakcionaša. Evo sad pred lokalne izbore inicijativa “Zagreb je naš” ima malko “štofa”, ali nažalost mislim da neće preći preko 5% u Zagrebu; izgubili su zamah propustivši izbore 2013., ubrzo nakon višegodišnje mobilizacije oko Cvjetnog trga i Varšavske. Tada je sama išla grupica mladih biciklista u “Za Zagreb”, a četiri godine ranije (2009.) “Zelena lista”; bojim se da neće biti napretka, 3-4% za Gradsku skupštinu i rasap nakon toga umjesto upornog rada na organizaciji, strategiji i programima.

SDP je i dalje okupiran sobom i u konfuziji, Bernardić ne pokazuje potencijale pravog lidera (koje je, mislim, Milanović imao prije deset godina, ali je te potencijale uništio njegov vlastiti narcizam).

Spomenimo još i “Pametno“, koji je kulturološki (ono što se kod nas naziva “svjetonazorski”, a politološki – sve osim ekonomije) na lijevom krilu političkoga spektra, ali po stavovima u ekonomiji bliži neoliberalizmu (osim što se u odnosu prema znanosti i visokom obrazovanju zalažu za žestoku državnu intervenciju i ukidanje autonomije sveučilišta – ne vole humanističke intelektualce i tradiciju koja ih proizvodi). Ivica Puljak kaže da im je u Francuskoj najbliži Emmanuel Macron, koji ima odlične šanse postati predsjednik. Oni nemaju Macrona, kao što ljevica nema Ciprasa, Inglesiasa ili Mélenchona (ili SDP Sandersa ili Corbina). Mogu možda postići u Splitu nešto više glasova nego lista Marijane Puljak 2013. (imali su 9,2%) i ona sama kao kandidatkinja za gradonačelnicu. U Zagrebu, također sumnjam da mogu preći 5%. S tim profilom, ne vidim da nacionalno mogu narasti preko 2-3%.

Tako da se za suzbijanje, ili barem držanje na uzdi nacionalističko-klerikalne desnice i opet, kao većinu vremena u proteklih 27 godina, moramo pouzdati u predsjednika HDZ-a i Europsku uniju (a upitno je za SAD, koje su ulagale u rušenje HDZ-a 1999.- doduše, pao i bez njih).

Objavljeno u društveni pokreti, ideologije, politika, politologija, zelene stranke | Ostavi komentar

Neka dosadna razmišljanja o kapitalizmu i socijalizmu

Jesam li socijalist? Pa, osobno se tako ne izjašnjavam, ali ovisi o definiciji. (Naravno, ako riječ koristite kao etiketu, do definicija vam nije stalo.) Prije bih rekao, ako baš moram, da sam “socijalni liberal”. (Ne, nije “drveno željezo”, kako su neki tvrdili još 1989. kad se osnivao Socijalno-liberalni savez; pojam postoji još od prije 1SR.) To je kombinacija snažne usmjerenosti, s jedne strane, na važnost osobne slobode (“sloboda” u jednini” kao osnovno svojstvo i sposobnost homo sapiensa) i prava na njeno ispoljavanje (razne slobode: govora, organiziranja, prosvjeda idr.), te s druge na priznanje da društvo ipak postoji (nasuprot efektnoj frazi M. Thacher).

U ekonomiji, zalažem se za optimalnu kombinaciju tržišne, državne i društvene regulacije – tri mehanizma odlučivanja o ekonomskim problemima (proizvodnja, raspodjela i potrošnja). Neke probleme u društvu (u “gospodarenju” u širem svimslu riječi, ne samo u ekonomiji) razrješavamo kroz konflikt i takmičenje, a neke kroz suradnju i uzajamno potpomaganje. Je, znam da je to dosadno, bit negdje u sredini, ni vrit ni mimo. :bang:

Globalno mi je blizak njemački “ordoliberalismus” (razvijen na tradiciji “kameralizma” iz 17-18. stoljeća). Mislim da je nama. s obzirom na tradicije i mentalitet, njemačka tradicija (također u austrijskoj varijanti, zemlja koja nam je bliska po veličini pa se izbjegavaju neki problemi usporedbe s divom) bolji primjer za ugled nego skandinavski model (iako nisam siguran u pogledu dogme o nezavisnosti nacionalne banke) ili recimo francuski, koji je hrvatskim ustavotvorcima 1990. bio najbliži (snažna centralizacija države, jaka birokracija, državna intervencija dekretima, snažna društvena konfliktnost nasuprot mentalitetu sporazumijevanja, koji je Njemačka razvila nakon 2SR). Njemačka (do 1990. Zapadna) je, na temeljima iskustava i grešaka prethodnih 75 godina (od ujedinjenja do pada nacizma), pod prilično dobrohotnom okupacijom, nakon 2SR razvila uspješan model “socijalnog tržišnog gospodarstva” koje je u posljednjih 20-ak godina dopunjeno u “Ekološko-socijalno tržišno gospodarstvo” (Ökosoziale Marktwirtschaft).

“Kapitalizam” je vladavina kapitala; kapital je društveni odnos i umišljaj (vrijednost novca, koja postoji samo u ljudskim glavama), a ne neka stvar ili supstanca. “Socijalizam” je ime za vladavinu društva (lat. societatis, njem. Geselschaft). “Komunizam” je ime za vladavinu zajednice (njem. Gemainschaft); nije slučajno da je stranka koja je u Hrvatskoj na vlasti zamijenila komunističku u imenu imala “zajednica”: utopija zajednice zasnovane na klasi zamijenjena je utopijom zajednice zasnovane na naciji (u oba sučaja, pojmovi koji pripadaju u apstraktnu sferu umišljaja, Geselschaft, pokušavaju se preobraziti i apsorbirati u proširenu sveru svakodnevlja, Gemainschaft).

“Demokratski socijalizam” nastoji spriječiti da kapital vlada nad ljudima a da se ipak ne uništi mehanizam tržišne konkurencije. Zasad imamo kompromise, uspone i padove.

Postoji i jedna važna “kvaka 22” u anarhokapitalističkoj utopiji: neograničeno slobodno tržište zakonido dovodi do ukidanja slobodnoga tržišta; naime, konkurencija dovodi da slabiji propadaju, oni koji su jači sve više jačaju i bez van-tržišnih (političkih, društvenih ili zajedničarskih) ograničenja sve više mrzve slabije, te na kraju nstvaraju monopol ili oligopol, koji spriječava konkurenciju da se čak i pojavi ili da naraste preko dozvoljene margine. Korporacije, neumitnom zakonitosti vlastitoga kretanja tržišne konkurencije, postaju autoritarne države i ukidaju tržišnu konkurenciju (a opstati mogu korporacijski ratovi); takva mračna budućnost (distopija) tema je brojnih “cyberpank” SF priča. U takvom društvu vladaju bezlične sile kapitala, a ne pojedinačni kapitalisti. Da bi se slobodno tržište održalo, država mora stalno i snažno intervenirati, kroz zakone protiv trustova i drugim mjerama.

Tu je vrlo važna, osim tržišta i države, ova treća komponenta, društvena, Pojam “društvenoga partnerstva”, Sozialpartnerschaft: opća usmjerenost, institucionalna i proceduralna rješenja, mentalitetna nastrojenost, želja i spremnost za suradnju, dogovor, kompromis, konsenzus: između radnika i poslodavaca, lokalnih i središnjih vlasti, poduzetnika i ekološkog pokreta itd.. (Usput: ovo je jedan od primjera kad je važno pogledati izvore na drugom jeziku osim engleskoga. Stranica na engleskoj wikipediji “Social Partnership” daje tekst isključivo o Irskoj. Također su vrlo važni primjeri iz Latinske Amerike, za što bi trebalo moći pratiti literaturu na španjolskom i portugalskom) Ne onaj lažan poziv na “kompromis” sa stajalista jačeg, koji podrazumijeva da slabiji treba odustati od svojih stavova u zamjenu za par fraza i poneku kozmetičku promjenu.

Spremnost da se popusti i prihvati kompromis nikako ne znači, da se od svojih načelnih stavova i zahtjeva treba odustati. Dijalog će se uvijek obnovljati. Važno je da svi sudionici uvijek ostaju otvorenog duha prema drugim sudionicima, otvorenog uma prema mogućim promjenama koje budućnost donosi, i da su spremni učiti od prošlosti. tako se revolucije mogu provoditi postepeno, bez nasilja i s malo prisile. U najuspješnijim europskim zemljama, takav se složeni (dijalektički) pristup odnosi ne samo na institucije, nego postaje i dio mentaliteta.

Među inim institucionalnim rješenjima, tu je i snaga sindikata; pa snaga i uobičajenost zadruga, “kooperative” kao normalan dio ekonomije (nasuprot primitivnoj derački koja se digla kad je ORaH to bio spomenuo: “bando komunistička, idite u Venecuelu ako ste protiv privatnog vlasništva!”). Poljoprivredne zadruge su od vitalne važnsoti u gospodarstvu Austrije, Njemačke, Danske idr.. Hrvatska je naslijedila model zadruga i PIK-ova iz socijalizma, koji je bio dobra osnova da se unaprijedi i prilagodi novim uvjetima; umjesto toga, model je uništen i zamijenjen ekonomsko i socijalno manje uspješnim, “pajtaško-kapitalističkim”.

Njemačka ima više od 1000 energetskih zadruga s oko 10 milijuna članova, koje posjeduju većinu novoizgrađenih kapaciteta elektrana na obnovljive izvore, koje ukupno proizvode bar 5× više nego sve elektrane u posjedu HEP-a. Uz to su i poljoprivredne zadruge također veliki vlasnik, zatim i pojedine obitelji koje posjeduju fotonaponske krovne sustave (oko 1,5 milijuna). Tako se većina novca, koji se izdvaja preko naknade za poticaje obnovljivih izvora i učinkovite kogeneracije, vraća građanima (također su veliki vlasnik i jedinice lokalne samouprave). To je važan čimbenik stabilnosti, zbog kojeg nema značajnih prosvjeda protiv visoke cijene električne energije. (U Hrvatskoj, paradoksalno, sad velik dio tog novca odlazi Hrvatskoj elektroprivredi i to je glavni razlog povećanja naknade!) To komentatori s anglosakonskog jezičnog područja obično ispuštaju iz voda. Također važnu ulogu, već oko 200 godina, imaju k lokalne banke odnosno šedionice (Sparkasse) koje nemaju kao jedini motiv maksimaliziranje profita (a nisu ni državne).

Tu je mislim prevelika usmjerenost na konflikt problem američkoga društva – mentaliteta i institucija, a također i mediteranskih društava.

Ideja, da u društvu svi trebamo biti prvo partneri, a tek onda suparnici (na tržištu i drugdje). To također i u Aziji, tradicija konfucijanstva, “azijski ekonomski model” koji je blizak “rajnskom” (ali funkcionira, npr. u Kini i Singapuru, i bez političke demokracije odnosno stranačkog pluralizma: za razliku od Europe, uspijevaju održati deliberativnu racionalnost i pluralnost unutar stranke ili pokreta koji imaju monopol političke vlasti).

Staljinistički model (koji je on preuzeo od ljevičara iz 1920, nakon što ih je likvidirao) apsolutizira državu. Samoupravni socijalizam je apsolutizirao “samoupravno dogovaranje i sporazumijevanje” (ali zadržao monopol jedne stranke). Oba modela ne daju optimalne rezultate i ne funkcioniraju na dulji rok, kao ni anarhokapitalistički koji apsolutizira tržište. Nema jednostavnih recepata; ne samo da nema “ili-ili”, nego nema ini nekakve logične aristotelovske točke “zlatne sredine”, jer sve je stalno u pokretu. Nema čak, ni načelno, nekog čvrstog “trećeg puta” jer i staze se stalno račvaju i mijenjaju, svakim korakom koji učinimo.

Da, takva slika može izgledati deprimirajuća; ali ona je realistična – iako je dio realnosti i to, da ljudi moraju imati neke iluzije. S ovakvim pričama, nitko ne bi mogao pobjediti na izborima i time doći u poziciju da stvari mijenja. .

Objavljeno u demokracija, društvo, ekonomija, politika, politologija | Ostavi komentar