Ljevica u Hrvata: i dalje beznadežna

Svjetonazorska i kulturološka ljevica u Hrvatskoj navikla je i srasla sa pozicijom frustriranih disidenata, tj. grupica intelektualaca koji ne mogu angažirati širu javnu podršku te dapače to ni ne pokušavaju. Može se pratiti kontinuitet te pozicije tijekom pedesetak godina, od “Praxisa”. Ova “Deklaracija o zajedničkom jeziku” je tipična akcija iz takve društvene pozicije grupica disidenata. Mogu dići malo galame. Nemaju volje, snage ni upornosti za nešto više.

Desnica je puno dinamičnija i aktivnija. Ima naravno i zaleđe RKC, dok lijevi intelektulcl uvelike ovise o radnim mjestima koje osigurava država. Također, oni koji su (kao i ja) 1990-ih bili “akteri bez društva“, kako je to efektno sročio Srđan Dvornik, to su i ostali od početka 2000-ih do danas. Udruge “progresivnog civilnog društva” orijentirale su se na projekte financirane od države i od donatora većinom vezanih uz države i EU, ne gajeći veze s građanima.

Metode rada društvenih pokreta je preuzela svjetonazorska desnica. Naučili su tehnike upravljanja neprofitnim organizacijama i društvenog zagovaranja (to se moglo i studirati na Bogoslovnom fakultetu, poseban smjer), te su nakon desetak godina krenuli u ofanzivu od 2012. (s jedne strane dolazak Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a, s druge ofanziva protiv zdravstvenog odgoja).

Nekoliko puta su se budile socijalne snage koje su se mogle i lijevo usmjeriti, ali bez učinka, rasule su se opet u vakuum. Svjedočimo da se to sad događa i s kampanjom za promjene u obrazovanju. Daleko je važnije to bilo i ostaje nego ime jezika! Uskro će godišnjica, da se 50.000 ljudi okupilo na prosvjedima.

Društveni pokreti bi u načelu trebali izroditi i vlastito političko krilo. Ja sam bio skočio u tu vatru 1999.; od aktera civilnoga (proto)društva jedini se još na to odvažio Vladimir Lay. Kad smo osnivali “Zelene za Zagreb” (kasnije “Zelena lista”) 2004. okupila se šira ekipa i bilo je tu potencijala. Ali se to ubrzo rasulo, serija frakcijskih sukoba i uvrijeđenih odlazaka, a i ja nažalost snosim svoj dio krivice jer se nisam znao nositi i snalaziti u stranačkom životu. Kad sam se u tome donekle izvještio, već je bilo kasno.

Zelena lista se raspala, preživjeli reziduum se 2013. priključio ORaH-u koji odlazi na potpunu marginu bez Holy, a u povijesti će “Zelena lista” ostati jedino možda u jednoj fusnoti kao stranka kojoj je bio član Ivan Pernar 2009.-2010..

U politici danas, “Nova ljevica” je mrtvorođenče, ORaH je bivši, Radnička fronta opskurna grupica frakcionaša. Evo sad pred lokalne izbore inicijativa “Zagreb je naš” ima malko “štofa”, ali nažalost mislim da neće preći preko 5% u Zagrebu; izgubili su zamah propustivši izbore 2013., ubrzo nakon višegodišnje mobilizacije oko Cvjetnog trga i Varšavske. Tada je sama išla grupica mladih biciklista u “Za Zagreb”, a četiri godine ranije (2009.) “Zelena lista”; bojim se da neće biti napretka, 3-4% za Gradsku skupštinu i rasap nakon toga umjesto upornog rada na organizaciji, strategiji i programima.

SDP je i dalje okupiran sobom i u konfuziji, Bernardić ne pokazuje potencijale pravog lidera (koje je, mislim, Milanović imao prije deset godina, ali je te potencijale uništio njegov vlastiti narcizam).

Spomenimo još i “Pametno“, koji je kulturološki (ono što se kod nas naziva “svjetonazorski”, a politološki – sve osim ekonomije) na lijevom krilu političkoga spektra, ali po stavovima u ekonomiji bliži neoliberalizmu (osim što se u odnosu prema znanosti i visokom obrazovanju zalažu za žestoku državnu intervenciju i ukidanje autonomije sveučilišta – ne vole humanističke intelektualce i tradiciju koja ih proizvodi). Ivica Puljak kaže da im je u Francuskoj najbliži Emmanuel Macron, koji ima odlične šanse postati predsjednik. Oni nemaju Macrona, kao što ljevica nema Ciprasa, Inglesiasa ili Mélenchona (ili SDP Sandersa ili Corbina). Mogu možda postići u Splitu nešto više glasova nego lista Marijane Puljak 2013. (imali su 9,2%) i ona sama kao kandidatkinja za gradonačelnicu. U Zagrebu, također sumnjam da mogu preći 5%. S tim profilom, ne vidim da nacionalno mogu narasti preko 2-3%.

Tako da se za suzbijanje, ili barem držanje na uzdi nacionalističko-klerikalne desnice i opet, kao većinu vremena u proteklih 27 godina, moramo pouzdati u predsjednika HDZ-a i Europsku uniju (a upitno je za SAD, koje su ulagale u rušenje HDZ-a 1999.- doduše, pao i bez njih).

Objavljeno u društveni pokreti, ideologije, politika, politologija, zelene stranke | Ostavi komentar

Neka dosadna razmišljanja o kapitalizmu i socijalizmu

Jesam li socijalist? Pa, osobno se tako ne izjašnjavam, ali ovisi o definiciji. (Naravno, ako riječ koristite kao etiketu, do definicija vam nije stalo.) Prije bih rekao, ako baš moram, da sam “socijalni liberal”. (Ne, nije “drveno željezo”, kako su neki tvrdili još 1989. kad se osnivao Socijalno-liberalni savez; pojam postoji još od prije 1SR.) To je kombinacija snažne usmjerenosti, s jedne strane, na važnost osobne slobode (“sloboda” u jednini” kao osnovno svojstvo i sposobnost homo sapiensa) i prava na njeno ispoljavanje (razne slobode: govora, organiziranja, prosvjeda idr.), te s druge na priznanje da društvo ipak postoji (nasuprot efektnoj frazi M. Thacher).

U ekonomiji, zalažem se za optimalnu kombinaciju tržišne, državne i društvene regulacije – tri mehanizma odlučivanja o ekonomskim problemima (proizvodnja, raspodjela i potrošnja). Neke probleme u društvu (u “gospodarenju” u širem svimslu riječi, ne samo u ekonomiji) razrješavamo kroz konflikt i takmičenje, a neke kroz suradnju i uzajamno potpomaganje. Je, znam da je to dosadno, bit negdje u sredini, ni vrit ni mimo. :bang:

Globalno mi je blizak njemački “ordoliberalismus” (razvijen na tradiciji “kameralizma” iz 17-18. stoljeća). Mislim da je nama. s obzirom na tradicije i mentalitet, njemačka tradicija (također u austrijskoj varijanti, zemlja koja nam je bliska po veličini pa se izbjegavaju neki problemi usporedbe s divom) bolji primjer za ugled nego skandinavski model (iako nisam siguran u pogledu dogme o nezavisnosti nacionalne banke) ili recimo francuski, koji je hrvatskim ustavotvorcima 1990. bio najbliži (snažna centralizacija države, jaka birokracija, državna intervencija dekretima, snažna društvena konfliktnost nasuprot mentalitetu sporazumijevanja, koji je Njemačka razvila nakon 2SR). Njemačka (do 1990. Zapadna) je, na temeljima iskustava i grešaka prethodnih 75 godina (od ujedinjenja do pada nacizma), pod prilično dobrohotnom okupacijom, nakon 2SR razvila uspješan model “socijalnog tržišnog gospodarstva” koje je u posljednjih 20-ak godina dopunjeno u “Ekološko-socijalno tržišno gospodarstvo” (Ökosoziale Marktwirtschaft).

“Kapitalizam” je vladavina kapitala; kapital je društveni odnos i umišljaj (vrijednost novca, koja postoji samo u ljudskim glavama), a ne neka stvar ili supstanca. “Socijalizam” je ime za vladavinu društva (lat. societatis, njem. Geselschaft). “Komunizam” je ime za vladavinu zajednice (njem. Gemainschaft); nije slučajno da je stranka koja je u Hrvatskoj na vlasti zamijenila komunističku u imenu imala “zajednica”: utopija zajednice zasnovane na klasi zamijenjena je utopijom zajednice zasnovane na naciji (u oba sučaja, pojmovi koji pripadaju u apstraktnu sferu umišljaja, Geselschaft, pokušavaju se preobraziti i apsorbirati u proširenu sveru svakodnevlja, Gemainschaft).

“Demokratski socijalizam” nastoji spriječiti da kapital vlada nad ljudima a da se ipak ne uništi mehanizam tržišne konkurencije. Zasad imamo kompromise, uspone i padove.

Postoji i jedna važna “kvaka 22” u anarhokapitalističkoj utopiji: neograničeno slobodno tržište zakonido dovodi do ukidanja slobodnoga tržišta; naime, konkurencija dovodi da slabiji propadaju, oni koji su jači sve više jačaju i bez van-tržišnih (političkih, društvenih ili zajedničarskih) ograničenja sve više mrzve slabije, te na kraju nstvaraju monopol ili oligopol, koji spriječava konkurenciju da se čak i pojavi ili da naraste preko dozvoljene margine. Korporacije, neumitnom zakonitosti vlastitoga kretanja tržišne konkurencije, postaju autoritarne države i ukidaju tržišnu konkurenciju (a opstati mogu korporacijski ratovi); takva mračna budućnost (distopija) tema je brojnih “cyberpank” SF priča. U takvom društvu vladaju bezlične sile kapitala, a ne pojedinačni kapitalisti. Da bi se slobodno tržište održalo, država mora stalno i snažno intervenirati, kroz zakone protiv trustova i drugim mjerama.

Tu je vrlo važna, osim tržišta i države, ova treća komponenta, društvena, Pojam “društvenoga partnerstva”, Sozialpartnerschaft: opća usmjerenost, institucionalna i proceduralna rješenja, mentalitetna nastrojenost, želja i spremnost za suradnju, dogovor, kompromis, konsenzus: između radnika i poslodavaca, lokalnih i središnjih vlasti, poduzetnika i ekološkog pokreta itd.. (Usput: ovo je jedan od primjera kad je važno pogledati izvore na drugom jeziku osim engleskoga. Stranica na engleskoj wikipediji “Social Partnership” daje tekst isključivo o Irskoj. Također su vrlo važni primjeri iz Latinske Amerike, za što bi trebalo moći pratiti literaturu na španjolskom i portugalskom) Ne onaj lažan poziv na “kompromis” sa stajalista jačeg, koji podrazumijeva da slabiji treba odustati od svojih stavova u zamjenu za par fraza i poneku kozmetičku promjenu.

Spremnost da se popusti i prihvati kompromis nikako ne znači, da se od svojih načelnih stavova i zahtjeva treba odustati. Dijalog će se uvijek obnovljati. Važno je da svi sudionici uvijek ostaju otvorenog duha prema drugim sudionicima, otvorenog uma prema mogućim promjenama koje budućnost donosi, i da su spremni učiti od prošlosti. tako se revolucije mogu provoditi postepeno, bez nasilja i s malo prisile. U najuspješnijim europskim zemljama, takav se složeni (dijalektički) pristup odnosi ne samo na institucije, nego postaje i dio mentaliteta.

Među inim institucionalnim rješenjima, tu je i snaga sindikata; pa snaga i uobičajenost zadruga, “kooperative” kao normalan dio ekonomije (nasuprot primitivnoj derački koja se digla kad je ORaH to bio spomenuo: “bando komunistička, idite u Venecuelu ako ste protiv privatnog vlasništva!”). Poljoprivredne zadruge su od vitalne važnsoti u gospodarstvu Austrije, Njemačke, Danske idr.. Hrvatska je naslijedila model zadruga i PIK-ova iz socijalizma, koji je bio dobra osnova da se unaprijedi i prilagodi novim uvjetima; umjesto toga, model je uništen i zamijenjen ekonomsko i socijalno manje uspješnim, “pajtaško-kapitalističkim”.

Njemačka ima više od 1000 energetskih zadruga s oko 10 milijuna članova, koje posjeduju većinu novoizgrađenih kapaciteta elektrana na obnovljive izvore, koje ukupno proizvode bar 5× više nego sve elektrane u posjedu HEP-a. Uz to su i poljoprivredne zadruge također veliki vlasnik, zatim i pojedine obitelji koje posjeduju fotonaponske krovne sustave (oko 1,5 milijuna). Tako se većina novca, koji se izdvaja preko naknade za poticaje obnovljivih izvora i učinkovite kogeneracije, vraća građanima (također su veliki vlasnik i jedinice lokalne samouprave). To je važan čimbenik stabilnosti, zbog kojeg nema značajnih prosvjeda protiv visoke cijene električne energije. (U Hrvatskoj, paradoksalno, sad velik dio tog novca odlazi Hrvatskoj elektroprivredi i to je glavni razlog povećanja naknade!) To komentatori s anglosakonskog jezičnog područja obično ispuštaju iz voda. Također važnu ulogu, već oko 200 godina, imaju k lokalne banke odnosno šedionice (Sparkasse) koje nemaju kao jedini motiv maksimaliziranje profita (a nisu ni državne).

Tu je mislim prevelika usmjerenost na konflikt problem američkoga društva – mentaliteta i institucija, a također i mediteranskih društava.

Ideja, da u društvu svi trebamo biti prvo partneri, a tek onda suparnici (na tržištu i drugdje). To također i u Aziji, tradicija konfucijanstva, “azijski ekonomski model” koji je blizak “rajnskom” (ali funkcionira, npr. u Kini i Singapuru, i bez političke demokracije odnosno stranačkog pluralizma: za razliku od Europe, uspijevaju održati deliberativnu racionalnost i pluralnost unutar stranke ili pokreta koji imaju monopol političke vlasti).

Staljinistički model (koji je on preuzeo od ljevičara iz 1920, nakon što ih je likvidirao) apsolutizira državu. Samoupravni socijalizam je apsolutizirao “samoupravno dogovaranje i sporazumijevanje” (ali zadržao monopol jedne stranke). Oba modela ne daju optimalne rezultate i ne funkcioniraju na dulji rok, kao ni anarhokapitalistički koji apsolutizira tržište. Nema jednostavnih recepata; ne samo da nema “ili-ili”, nego nema ini nekakve logične aristotelovske točke “zlatne sredine”, jer sve je stalno u pokretu. Nema čak, ni načelno, nekog čvrstog “trećeg puta” jer i staze se stalno račvaju i mijenjaju, svakim korakom koji učinimo.

Da, takva slika može izgledati deprimirajuća; ali ona je realistična – iako je dio realnosti i to, da ljudi moraju imati neke iluzije. S ovakvim pričama, nitko ne bi mogao pobjediti na izborima i time doći u poziciju da stvari mijenja. .

Objavljeno u demokracija, društvo, ekonomija, politika, politologija | Ostavi komentar

Izbori u Nizozemskoj: kako će utjecati sukob s Turskom?

Prekosutra su parlamentarni izbori u Nizozemskoj. Simbolno važni za Europu jer svi očekuju koliko će glasova osvojiti stranka populističkih ksenofoba PVV. Sigurno je da će vladajuća “velika koalicija” pučana (VVD) i Radničke stranke (PvdA) doživjeti potop. Na njihovom padu, raste ne samo VVD nego i nekoliko drugih stranaka, najviše Zelena ljevica (GL)

(Usput: pridjev “simbolno” ukazuje na angažman simbola, a to je vrlo važno u društvenom životu – suprotno od pridjeva “simbolički”, koji znači da je nešto minorno.)

Aktualna je naravno posljednjih dana diskusija o tome kako će na izbore utjecati aktualni sukob s Turskom. Neki smatraju da je to voda na mlin PVV, a drugi naprotiv da pomaže pučanima jer je predsjednik vlade pokazao odlučnost.

Ankete tijekom ožujka (posljednja je objavljena jučer) ne pokazuju nikakav trend promjena. (Rezultati anketa, članak na wikipediji.) Velika disperzija glasova, možda jedinstvena na parlamentarnim izborima uopće. Kao što sam pisao prije desetak dana, trebat će vjerojatno bar četiri stranke, da se prikupi vladajuća većina.

PVV privlači prosvjedne glasače, nezadovoljne svim etabliranim strankama. Ipak, u anketama ide tek do 20% glasova.

PVV, čak i ako prođe bolje od onoga što pokazuju ankete (a svi “pušu na hladno” nakon neočekivanih ishoda prošle godine u UK i SAD), vrlo vjerojatno neće moći sastaviti vladu. Ali, i za druge nije jasno kakva bi se vlada mogla sastaviti.

Belgija je bila 20 mjeseci bez vlade i dobro je funkcionirala, pa možda tako bude i u Nizozemskoj.

Evo posljednji rezultat, jučer obavljena anketa. Navodim po strankama broj mandata osvojen na posljednjim izborima 2012 (ukupno 150), očekivani broj osvojenih mandata prekosutra te razliku. Izborni sustav je gotovo idealno proporcionalan, pa se u anketama stalno objavljuje raspored mandata, a ne postoci.

1. VVD (pučani) 41 24 -17
2. PvdA (radnička) 38 9 -29
3. PVV (“za slobodu”) 15 22 +7
4. SP (socijalisti) 15 15 0
5. CDA (demokršćani) 13 22 +9
6. D66 (liberali) 12 17 +5
7. CU (kršćanska unija) 5 5 0
8. GL (Zelena ljevica) 4 20 +16
9. SGP (reformisti) 3 3 0
10. PVdD (stranka za životinje) 2 4 +2
11. 50+ (starci) 2 5 +3
12. ostali 0 4 +4

Komentar na portalu politico.eu navodi da su pogledi na predstojeće izbore izvana znatno drugačiji od unutrašnjih. »Dok strani promatrači vide još jedan veliki test za politički poredak u Europi koji je izgrađen nakon Drugog svjetskog rata, za Nizozemce je glasanje mnogo manje dramatično.« Ovdje nije slučaj da “pobjednik uzima sve”, kao u SAD i UK. Komentar opovrgava tri mita, koji se pojavljuju u komentarima iz drugih zemalja.

1. Ovo nije glasanje o Europskoj uniji. Rezultat referenduma u UK nije pojačao eurosketički pokret u Nizozemskoj; prije obrnuto. Nijedna stranka osim PVV ne spominje izlazak iz EU, a i PVV je ublažila svoju antieuropsku retoriku.

2. Ovo nije glasanje obilježeno “za i protiv Geerta Wildersa” (lidera PVV). On ne uživa tako veliku osobnu popularnost.

3. Ovo nije “populistička pobuna”.

Analitičari pak također upozoravaju, da velik broj Nizozemaca na izborima, tradicionalno, odlučuju u zadnji čas. Sve do zadnjeg dana, oko 20% je neodlučno, a 3% odlučuje tek kad stigne na glasalište.

Objavljeno u izbori, svijet, zelene stranke | Označeno sa , | Ostavi komentar

Njemačka ususret izborima: nagli rast popularnosti socijaldemokrata!

Istraživanja javnoga mnijenja u Njemačkoj tijekom veljače (stranica na wikipediji navodi rezultate čak 25 anketa!) pokazuju nagli skok popularnosti SDP-a, nakon što je krajem siječnja za stranačkog kandidata za saveznoga kancelara izabran Martin Schulz umjesto dosadašnjeg predsjednika stranke Sigmara Gabriela . Dovoljno je pogledati grafikon:

Njemački izbori 2017 ankete do 1. ožujka 2017U siječnju je u istraživanjima stranka uživala potporu tek nešto iznad 20% ispitanika, a sada je na oko 30% i u nekim anketama je ispred CDU/CSU. Na izborima 2013. imali su 26%, a CDU/CSU 41%.

Opao je broj podupiratelja Ljevice, Zelenih, ali i Akcije za Njemačku (AfD). AfD je sad na oko 10%, a u siječnju su, kao i tijekom 2016, bili na oko 13%. Ljevica i Zeleni opali su s oko 10% na oko 7-8%.

Liberali (FDP), koji su na izborima 2013. ostali ispod nacionalnog praga od 5% (i time prisilili Angelu Merkel da sklopi koaliciju sa SPD), sada su u anketama na 6-7%.

Tako bi se u Bundestagu moglo naći šest stranaka, što se nije dogodilo još od 1950-ih. Dugo su bile samo tri (1958.-1983.), zatim su se pojavili Zeleni, pa Ljevica, a ispadanjem FDP-a broj je smanjen na četiri.

Ako raspored u Bundestagu nakon izbora bude približno kao u anketama, razne kombinacije su moguće. Moguća je obnova velike (crno-crvene) koalicije, pri čemu bi čak možda Schulz postao premijer.

Možda bi mogli skupiti većinu SDP, Ljevica i Zeleni. CDU/CSU i FDP ne bi imali dovoljno mandata za sastavljanje većine. Zeleni su sad u nekim pitanjima bliži demokršćanima nego socijaldemokratima, pa nije nemoguća ni crno-žuto-zelena koalicija.

Više od dve stranke u vladi – to bi možda bilo prvi put u Njemačkoj nakon 2SR (ako CDU/SCU računamo kao jednu).

Objavljeno u demokracija, izbori, politika, svijet | Ostavi komentar

Pred izbore u Nizozemskoj: trebat će najmanje četiri stranke za sastavljanje vlade

Izvještaji o predstojećim parlamentarnim izborima u Nizozemskoj često su obojeni senzacionalistički. Ističe se, često i panično, da je u većini anketa na prvom mjestu desna, ksenofobna “Stranka za slobodu” (PVV). Stiče se pogrešan utisak, jer ona u istraživanjima javnoga mnijenja dobiva tek oko 20% glasova. Disperzija glasova je neuobičajena, bez jedne ili dvije stranke koje odskaču. To znači da će biti vrlo teško sastaviti vladu.

nizozemska-polje-i-vjetrenjaca-smanjenoIpak, to nije drastična novost za Nizozemsku, u kojoj se uobičajeno tek nakon izbora vode pregovori o sastavljanju vlade. To, ipak, rijetko vodi do političke nestabilnosti.

Naravno, nakon neočekivanih, pa i šokantnih rezultata u glasanju za Brexit i na američkim predsjedničkim izborima, analitičari i prognostičari pušu i na hladno

Nizozemska ima parlament sa 150 zastupnika, a izborni sustav je takav da raspodjela mandata minimalno odstupa od raspodjele glasova; dovoljno je osvojiti 1/150 tj. 0,67% glasova da se osvoji mandat. Zato se rezultati anketa obično izražavaju u projektiranom broju osvojenih mandata a ne, kako je uobičajeno drugdje, u postotku glasova.

Sedam stranaka po anketama osvaja više od 10 mandata, a samo PVV, u nekim anketama, preko 30 (što je 20% od svih mandata).

PVV u sadašnjem sastavu (na osnovu izbora 2012.) ima 15 mandata, a po anketama održanima od početka ove godine dobiva između 22 i 35 mandata.

U sadašnjem sastavu najjača je konzervativno-liberalna “Narodna stranka za slobodu i demokraciju” (VVD) sa 41 mandatom, a druga je socijaldemokratska Radnička stranka (PVdA) s 38.

Te dvije stranke su u pregovorima nakon izbora 2012. sklopile postizbornu koaliciju i formirale vladu. Birači su očito izrazito nezadovoljni. U anketama obe bilježe drastičan pad: VVD između 22 i 29 mandata, a PVdA samo između 11 i 17.

Nekoliko drugih stranaka bilježi napredak, a osobito zelena ljevica, koja je 2012 bila pala na samo četiri mandata (2010. su bili osvojili 10), a sada u anketama dobivaju između 13 i 19. K tome i “Stranka za životinje”, koja sada ima dva mandata, može osvojiti između 3 i 7 mandata.

Ako osvoji najviše mandata, VVD će tražiti koalicijske parntere. Ali to će biti teško, jer gotovo svim ostalim strankama su vrlo antipatični. Aktualna vladajuća koalicija je krahirala. U svim kombinancijama, po rezultatima istraživanja javnoga mnijenja, trebat će koalicija barem četiri stranke da prikupe većinu.

Objavljeno u demokracija, izbori, politika, zelene stranke | Ostavi komentar

Kako će funkcionirati svijet, u kojem Amerika više nije prvi policajac, prvi nasilnik i prvi rasipnik?

https://zelpol.wordpress.com/2017/02/04/kako-ce-funkcionirati-svijetu-u-kojem-amerika-vise-nije-prvi-policajac-prvi-nasilnik-i-prvi-rasipnik/

Kako će funkcionirati svijet, u kojem Amerika više nije prvi policajac, prvi nasilnik i prvi rasipnik?

Objavljeno 4. veljače 2017.

Jedna važna stvar, koja se dogodila ovih dana a prošla s vrlo malo pažnje svjetskih medija.

Rusija prodala petinu nacionalne naftne kompanije

Dok se u Hrvatskoj prepucavamo oko moguće prodaje dijela HEP-a, Rusija je brzo i bez buke prodala 19,5% divovske državne naftne kompanije Rosneft za 10,2 milijardi eura. To je trijumf za Vladimira Putina protiv zapadnih sankcija. (Bloomberg, 7. prosinca 2016.)

Rosneft je najveća svjetska naftna kompanija po proizvodnji. Zajedno s kompanijom Gazprom, koja ima monopol na izvoz prirodnoga plina, čini dva krunska dragulja ruske države.

Ono što je neobično u takvim operacijama, jest da nije jasno tko je stvarni kupac, piše Reuters 25. siječnja.

Tajanstvene financijske operacije s kompanijama-babuškama

Kao i mnogi veliki dogovori, privatizacija Ronefta koristi strukturu kompanija koje se prepokrivaju (“shell companies”), koje se u Rusiji nazivaju “matrjuška”, po drvenim lutkama (hrv. “babuške”). Grafika koja prikazuje odnose vlasništva

Cilj ruskog programa privatizacije je privući inozemne ulagače, da bi se pokrili ozbiljni manjkovi u državnom proračunu uzrokovani niskim cijenama nafte i zapadnim sankcijama; zato je Putin zabranio državnim bankama da sudjeluju u tim dogovorima.

Međutim je druga najveća ruska banka, od države kontrolirana VTB, nedavno posudila singapurskoj posredničkoj tvrtki, preko koje je kupoprodaja obavljena, upravo sumu od 10,2 milijarde eura. VTP je kraće vrijeme u prosincu držala 19,5% Rosnefta kao kolateral za taj zajam, a zatim taj udio vratila državnoj kompaniji Rosneftegaz, koja je roditeljska kompanija Rosnefta, koja ga je u siječnju prodala singapurskom posredniku.

VTP nije odgovorila na pitanja Reutersa je li onda ta possudba vraćena.

Rosneftegaz još drži 50% Rosnefta, BP 19,75%, ruska država 10,37% i ostali 0,38%.

Suradnja Rusije s Katarom i OPEC-om

U kupovini bitnu ulogu ima državni holding velike izvoznice nafte i prirodnoga plina Qatar Investment Authority. Katar je u sukobu s Rusijom jer u ratu u Siriji podržavaju suprutne strane. Međutim, dva najveća svjetska izvoznika prirodnoga plina imaju dobre razloge surađivati u energetskom biznisu.

Rusija se također približila Organizaciji zemaja izvoznica nafte (OPEC). Katar je igrao ključnu ulogu u donošenje odluke, u studenome prošle godine, o smanjivanju dnevne proizvodnje OPEC-a za 1,2 milijuna barela dnevno. Katar je bio posrednik u dogovoru između Saudijske Arabije, Irana i Iraka. Rusija se pridružila dogovoru, najavivši smanjenje proizvodnje za 300.000 barela dnevno. Takve najave podigle su i cijenu Rosnefta.

Posao dogovoren između Putina i Trumpa već u srpnju?

Posao je navodno bio iznenađenje i za britanski BP, koji posjeduje 19,75% Rosnefta i zastupan je u Upravnom odboru. Možda je bio iznenađenje i za samu rusku vladu. Izgleda da su o svemu osobno odlučivali Putin i generalni direktor Rosnefta Igor Sechin.

Situacija je idealna za teoretičare zavjere; od brojnih takvih teorija, neke mogu biti i istinite (kao u filmu “Conspiracy Theory” s Melom Gibsonom).

»Why is this interesting? Because the much-maligned Steele Dossier (the one with the golden showers in it) included the statement that Putin had offered Trump 19% of Rosneft if he became president and removed sanctions. The reason this is so interesting is that the dossier said this in July (…) Conclusive? No. But it raises some very interesting questions for journalists to investigate.« (https://medium.com/@yonatanzunger/trial-balloon-for-a-coup-e024990891d5#.achqp8tr1)

»Trump’s decision to keep all his businesses (not bothering with any blind trusts or the like), and his fairly open diversion of campaign funds, made it fairly clear from the beginning that he was seeing this as a way to become rich in the way that only dedicated kleptocrats can, and this week’s updates definitely tally with that.« (isti izvor)

Dobrohotna autoritarna vlast u Rusiji – recept za SAD?

O poslovnim interesnim odnosima Donalda Trumpa s ruskim oligarsima/klepotokratima pisao sam na ovom blogu 24. prosinca 2016.. Postoji mogućnost da i SAD slijedećih mjeseci evoluiraju u smjeru koji je omogućio čvrstu vlast Vladimiru Putinu.

»Po klasičnoj šemi autoritarne vlasti, obični ljudi zadovoljni su žrtvovanjem dijela sloboda u zamjenu za sigurnost. Vrlo mali krug oligarha kontrolira ogromna bogatsva, ali i malim ljudima ponešto kapne, pa su zadovoljni. Slično kao u Hrvatskoj (koja nema naftu, plin i ugljen, ali ima turizam i doznake radnika iz inozemstva, da se spriječi potpuni kolaps bilance plaćanja s inozemstvom).«

Eskalacija u Ukrajini – pokazatelj da je dogovor sklopljen?

Odmah nakon telefonskog razgovora Trumpa i Putina prošle subote, uslijedila je eskalacija rata u Ukrajini s pojačanim ruskim angažmanom. Časopis “Foreign Policy” piše 1. veljače da je to prvi veliki test za Trumpovu administraciju.

Međunarodni promatrači, koji nazdiru kršenja Sporazuma iz Minska o prekidu vatre u istočnoj Ukrajini, izvijestili su da je samo u nedjelju bilo najmanje 2.300 eksplozija uzrokovanih topničkom, minobacačkom i raketnom paljbom. Europska unija i članovi NATO-a zabrinuti su zbog najave američko-ruskog savezništva.

Henry Kissinger nakon 40 godina ponovo u vrhu svjetske politike?

Talijanska “Stampa” piše da je u dogovorima o budućim odnosima, u razdoblju između Trumpove pobjede na izborima i inauguracije, veliku ulogu igrao Henry Kissinger, s kojim Trump odavno prijateljuje. U dobi od 93 godine, više od 40 godina nakon što je omogućio normalizaciju odnosa SAD i Kine u doba Nixonove administracije i popuštanje sa SSSR-om, on bi bio sretan ponovo ući u povijest kao osoba koja je izbjegla novi hladni rat između SAD i nasljednice SSSR-a. (O njegovoj ulozi pisalo se u prosincu, vidi npr. britanski “Independent”, 27. prosinca 2016..)

Kissingerova je koncepcija i tada bila da se najjači trebaju međusobno sporazumijeti, ne obazirući se na ostale. Pretpostavlja se da je taj dogovor mogao uključiti slijedeće:

1. SAD prihvaća ruski suverenitet nad Krimom, u zamjenu za opći dogovor koji bi se odnosio na globalnu stabilnost. Crvena linija koju Moskva ne smije prijeći je granica s Baltičkim zemljama i Poljskom. Drugdje može raditi što hoće.

2. Rusija i SAD surađuju na završetku rata u Siriji, kompromisom koji ce podijeliti zemlju na sfere utjecaja. Moskva želi zadržati pomorske baze, stvar koju će dobiti; također ostanak Assada, barem u prvom momentu, ali bi bila spremna žrtvovati diktatora kasnije, na oltaru nekog šireg sporazuma.

3. U Libiji se tipuje na Haftara (u Egiptu na al-Sisija), ali Haftar smije kontrolirati samo naftu; ne smije dirati Tripoli, da se pruži neka mala zadovoljština i Europi.

Druga sila svijeta u savezništvu s Rusijom i Izralom, a u svađi sa skoro svima drugima?

Kako će se dalje odvijati mreža međunarodnih odnosa?

Trump, predsjednik velike sile koja je sad pala na drugo mjesto u svijetu, zaoštrava odnos prema prvoj svjetskoj sili Kini, pokušavajući zaustaviti američko zaostajanje.

Dobar odnos s Putinom, zasnovan na interesima a možda i simpatijama, mogao bi (možda) udaljiti Rusiju od suradnje s Kinom u okviru grupe BRICS.

Istovremeno, Trump raskida veze i vrijeđa dosadašnje američke saveznike i prijatelje. Računa na raskidanje multilateralnih ugovora i slabljenje globalnih institucija, nakon čega bi u odnosima 1-na-1 SAD svakoj zemlji posebno mogle nametnuti svoju volju.

Gradi zid prema Meksiku i sukobljava se s čitavom Latinskom Amerikom, što uključuje i jaki Brazil. zbog toga je revoltirana i Kanada. O rastućoj Indiji, također članici BRICS-a, Trump zasad izgleda ni ne misli.

Raskinuo je trans-pacifičko partnerstvo, a Kina se uslužno nudi da uskoči kao glavni partner u tom sporazumu.

Ukrotiti Europsku uniju (a možda i uništiti)

U Europi, Trump želi održati “specijalne odnose” s Velikom Britanijom, koja ima sužen manevarski prostor u traženju svojeg novog položaja u svijetu nakon izlaska iz Europske Unije. Kao i u drugim bilateralnim odnosima, računa da će nametnuti svoje interese u bitnim pitanjima, uz “dobrodušne” ustupke u nebitnim. Theresa May možda ipak ne bude toliko kooperativna, kao što je bio Tony Blair bio prema Georgu Bushu. Kako će se točno ti odnosi odvijati, ostaje vidjeti.

Ted Malloch, najavljen kao budući veleposlanik SAD u EU, u intervjuu BBC-u rekao je da je u svojoj ranijoj karijeri kao diplomat pomogao uništiti Sovjetski savez (Soviet Union), a sada postoji druga Unija koju treba ukrotiti. Lideri konzervativne, socijalističke i liberalne grupe u Europskom parlamentu traže od Europske komisije i Europskog vijeća da dobiju njegovo imenovanje.

Nakon desetminutnog razgovora s predsjednikom Europskog vijeća, iako se radi o imenjaku Donaldu Tusku, Trump nije zapamtio ime, nego je mislio da je razgovarao s Jean-Claudeom Junckerom, predsjednikom Europske komisije. (Donald Trump and the New World Order, Der Spiegel, 20. siječnja 2017.)

Izolirati Njemačku

Želi izolirati Njemačku, jer da i ona otima američke poslove (a također odlično surađuje s Kinom). Rekao je u jednom intervjuu prije inauguracije da je EU »basically a vehicle for Germany», te da vjeruje da će drugi otići kao i Britanija.

Tjednik “Der Spiegel” pisao je uoči inauguracije: »Amerika je odlučila okrenuti se politici koja je izolacionistička i brine samo o vlastitim interesima. Ostatak Zapada mora sada stati u obranu naših vrednota. (…) Moramo se pripremiti za slijedeće: odsada će najmoćnija osoba na planetu, zajedno sa svojom pratnjom koju čine prvenstveno milijarderi kakav je i sam, stalno će gaziti rezultate u koje je međunarodna zajednica uložila desetljeća pregovora, napora i brige. (…) Ovaj predsjednik će činiti sve što može da oslabi međunarodne organizacije kao UN, EU ili G-20, [također i EU] s ciljem da napravi prostora za bilateralne dogovore – baš kao i njegov parnjak u Kremlju. (…) Dubina konačne tragedije ovist će o tome koliko se brzo formira opozicija.« (Time for an International Front Against Trump, 20. siječnja 2017).

Nakon izlaska UK, odnosi unutar EU najviše ovise o suradnji Njemačke i Francuske. na sastanku čelnika država EU na Malti, francuski predsjednik François Hollande bio je najžešći u osudi Trumpovih poteza. Trump se nada smjeni vlasti na izborima u Francuskoj godine.

Da sad ne idemo dalje. Svi su u svijetu potreseni i morat će se repozicionirati. Nemoguće je sad predvidjeti kakva će biti situacija kad se stvari malo rasčiste, za godinu-dvije.

SAD vs. Njemačka i Kina: dva vira svjetskog gospodarskog sustava

Globalizirana svjetska ekonomija zasniva se na dva moćna suprutna pola (vrtloga, vira) cirkulacije roba i novca: s jedne su strane Kina i Njemačka, koje imaju ogromne trgovinske suficite, a s druge SAD, koja ima ogroman deficit.

Problem je u tome, što tako ne može ostati zauvijek. Trgovina može bogatiti obje strane, suma može biti plus, ali suma vanjskotrgovinskih bilanci uvijek je nula. To nije problem ako odnosi variraju, ali ako neki stalno imaju višak, drugi će neminovno imati manjak, i taj će se manjak akumulirati u krizi dugova. Ne nužno jer su ljudi lijeni, glupi, korumpirani isl.; na početku mogu samo malo zaostajati, ali se manjak akumulira i dolazi do kraha. Taj mehanizam je bio poznat najstarijim civilizacijama, koje su zato uvele periodičko brisanje dugova (što je ušlo i u Levitski zakonik).

Cijeli je sustav funkcionirao tako, da su Njemačka i Kina puno više prodavale nego kupovale, te akumulirale novac, koji su ulagali u razvoj. SAD su trošile i troše više nego prodaju, a to nadoknađuju zahvaljujući monopolu dolara kao svjetske valute. Tako je sustav neko vrijeme u dinamičkoj ravnoteži. Ali to ne može ostati zauvijek.

O tome sam pisao u članku Grčka i Njemačka – dve strane istog novčića?, 23. veljače 2015.. Citirao sam njemačkog financijskog savjetnika Heinera Flassbecka, koji je zamjerao Njemačkoj inzistiranje na zadržavanju vrlo velikog suficita, koji je 2014. iznosio 217 milijardi euroa odnosno 7,4% BDP-a (drugi u svijetu, iza Kine).

Preveliki suficit stvara veliku makroekonomsku neravnotežu unutar i izvan euro-zone. Zemlja koja stalno manje troši nego što proizvodi može svoj višak posuđivati inozemstvu, financirajući sposobnost drugih zemalja da troše više, nego što proizvedu. One mogu investirati u vlastiti razvoj, i tako svi dobivaju. Ali kad se oni počnu nadmetati da bi više prodali, neminovno netko gubi.

Oni koji puno zarade, moraju novac trošiti, da bi omogućili zaradu i drugima.

Problem koji tako nastaje nazvao sam “Rasputinov poučak” (po Rasputinu iz “Corto Maltesea”, a ne onom povijesnom): Kad imaš novaca, dužnost ti je trošiti! Izgleda nepravedno, ali Flassbeck, a i drugi, pa tako i Trump, s pravom zamjeraju Njemačkoj što je stalno previše produktivna i štedljiva.

Cijeli sustav dakle održavao se na tome, da su SAD spremne i sposobne stalno više trošiti, nego što zarađuju. Profesor Patrick Chovanec je početkom 2015. upozoravao da je problematično je li ovisnost o volji SAD da i dalje gomila dugove pouzdana strategija. Pitanje nije fer, nego što je održivo. (Vidi više o tome u spomenutom članku od 23. veljače 2015.).

SAD su kao zemlja uživale u povećanoj potrošnji, ali zbog isisavanja proizvodnje položaj velikog dijela stanovništva se pogoršao. Lavovski dio viška prigrabilo je “jedan posto”, među njima naravno i Donald Trump. Prije ili kasnije morali su reagirati. Iskusni, sofisticirani i blazirani vođe SAD i Europske unije nisu poduzeli potrebne mjere, unatoč brojnim upozorenjima, pa se pojavio neobični novajlija. Njegova retorika raspiruje sirove emocije, ali zasnovana je na stvarnim problemima; kao i retorike Putina, Orbana, Le Penove idr..

Reuters novinarima: prilagodite se situaciji, da je u SAD autoritarni režim

U kontekstu informacija o srdačnim odnosima nove američke vlade i autoritarnog ruskog režima, vrijedi spomenuti i vijest da je Reuters izdao upute svojim novinarima o ponašanju prema Trumpovoj administraciji. Oni se moraju prilagoditi novoj situaciji, koja počinje nalikovati radu novinara u zemljama s autoritarnim režimima, u kojima snažni vođe prijete novinarima, a službeni izvori su vrlo nepouzdani.

»It’s not every day that a U.S. president calls journalists “among the most dishonest human beings on earth” or that his chief strategist dubs the media “the opposition party”«, napisao je glavni uredni Reutersa Steve Adler u poruci zaposlenima u utorak.

Spomenuo je iskusva rada u Turskoj, Filipinima, Egiptu, Iraku, Jemenu, Tajlandu, Kini, Zimbaveu i Rusiji, kao primjere kako treba izvještavati sada i u SAD. Manje se treba pouzdati u službene izvore, koji ionako i ranije nisu bili od velike koristi. »Idite okolo po zemlji i učite više o otme kako ljudi žive, što misle, što im pomaže i što ih ranjava, i kako vlada i njene djelatnosti izgledaju njima, ne nama.«

Kraj američkog doba

Svijet se promijenio, bez povratka. Veliki dio američke moći bio je zasnovan na “mekoj” snazi, utjecaju ideologije, medija i umjetnosti, fascinaciji s “American Way of Life”. Iako će taj utjecaj ostati velik, fascinacija je prošlost. Američki način nije najbolji način – koliko god njegova dostignuća umnogome bila vrijedna divljenja. (Kina sigurno ne može ostvariti takvu premoć, ali nije zgorega učiti kineski i proučavati kinesku povijest i konfucijanizam. Europljani su u 15. stoljeću preuzeli nekoliko kineskih izuma – kompas, barut, papir… – i upotrijebili ih puno učinkovitije nego sami Kinezi; sad se odnos obrnuo.)

S druge strane, tu je i dalje golema vojna moć; ali mogućnost njenog korištenja je ograničena, što se vidjelo u odnosu prema Iranu. Nakon skupog rata i okupacije Iraka, jednaka operacija protiv triput većeg i nacionalno homogenog Irana nikad nije dolazio u obzir. (Nezamislivo, ali nažalost moguće i jeftino rješenje, bilo bi uništiti protivnika atomskim bombama.)

Još ćemo vidjeti što će biti s najavama jačanja trke u naoružanju – gdje je oponent, paradoksalno, prijateljska Rusija. Teško da može zaprijetiti Europi bombardiranjem i invazijom.

Rat protiv Kine? Zbog toga što Kina previše jeftino prodaje svoju robu? Zato jer kupuju previše trezorskih zapisa FED-a? Ili zbog nekoliko otočića? Teško da bi za to dobio ono povjerenje Amerikanaca, koje je Kennedy dobio kad je počeo rat u Vijetnamu. Nadajmo se da i dalje više žudi za novcem, nego za ratnom slavom.

Ostaje moćna uloga dolara kao svjetske rezervne valute. Trumpova namjera da oslabi UN bi pak mogla oslabiti i ulogu Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda. Zemlje BRICS, predvođene Kinom i uz sudjelovanje Rusije, već godinama rade na uspostavi mreže alternativnih financijskih institucija (vidi članak BRICS ruši svjetski monopol dolara?, 16. srpnja 2014.).

Proces smjene je možda već nezaustavljiv. Ne znam, ima li neki značaj to, što se u izvještajima o prodaji udjela u Rosneftu, s kojim sam počeo ovaj članak, govori o cijeni u eurima, a ne u dolarima.

Može li svijet funkcionorati bez velike gubice na vrhu?

Donald Trump je u dva tjedna nepovratno promijenio svjetsku scenu. Ozlojedio je skoro sve, pa sad mnogo toga ovisi, kako je pisao Der Spiegel, o tome hoće li se uspješno organizirati opozicija. Putin je npr. pokazao hladnokrvnost u procjeni dokle smije ići, i nikad nije grubo raskinuo odnose sa Europskom unijom, a brzo se pomirio i s Erdoganom jer imaju zajednički interes.

Kina i Njemačka ionako odlično surađuju (međuvladini sastanci uz sudjelovanje desetak ministara svake godine), te bi mogli pojačati svoje veze. A Rusija, koja dobro trguje na obje strane, mogla bi zaključiti da nema razloga svađati se s njima. A ni Francuska tjerati mak na konac, opredjeljujući se za sukob s Njemačkom a suradnju s UK i SAD. Dakako, moglo bi biti i drukčije.

Amerika je nakon raspada SSSR-a postala “svjetski policajac” (a ujedno i nasilnik). Na to su se svi navikli, makar bili ogorčeni. Kad je ovako naglo najavila da je to ne zanima (ali da će ostati nasilnik), svi su zbunjeni. Kao u epizodi TV serije “Malcolm in the Middle”, u kojoj Rees prestaje biti glavni školski bully, pa zavlada kaos i svi ga mole da ponovo preuzme položaj.

Vjerojatno se to sada neće dogoditi. Svijet se može pogoršati, a može se i popraviti.

Objavljeno u ekonomija, politika, svijet | Ostavi komentar

Donald Trump je uspješno promovirao SAD kao drugu svjetsku silu

Moja generacija živjela je do svojih zrelih godina u svijetu podijeljenom između dva bloka, okupljenih oko dvije velesile. Kad sam imao 32 godine, jedan od blokova se neočekivano, preko noći, raspao.

Nastao je svijet u kojem je ostala samo jedna velesila, plus koloplet drugih značajnih sila. Mic-po-mic je Kina, koja je na početku tog razdoblja bila tek najveća zemlja Trećeg svijeta (i nakon pokolja na Tien-an-menu izgledalo da ulazi u razdoblje nestabilnosti pa će otići putem SSSR-a), izrasla je do statusa velesile.

Na početku godine u kojoj navršavam 60, dogodio se novi nagli obrat (iako je njegovo približavanje godinama bilo uočljivo). Točka preokreta iz teorije uređenog kaosa, prelaz kvantitete u kvalitetu, nagla promjena strukture globalnih odnosa. U Sjedinjenim Američkim Državama je na vlast došao predstavnik proletarijata, te je u desetak dana razmontirao postojeću strukturu.

SAD su i dalje velesila, ali tek druga u svijetu. Nastupaju živčano i spletkare, a samouvjerena Kina se govorom Si Đinpinga, kao prvog govornika na Svjetskom ekonomskom foumu u Davosu tri dana prije Trumpove inauguracije, promovirala u prvu svjetsku velesilu. Ona brani slobodnu trgovinu, kao što su u doba svoje premoći činile SAD i ranije Velika Britanje.

Što pokazuje da kapitalizam nije umro, nego se i dalje preobražava, na početku šestog kondtratijevog ciklusa i četvrte industrijske revolucije.

Jedva čekam vidjeti, kakav će biti svijet kad budem imao 88. 🙂

Objavljeno u Nekategorizirano | Ostavi komentar