Tzv. ‘interna devalvacija’, eksploatacija, kapitalizam, globalna transformacija i lokalna paraliza

Ako sam dobro shvatio, koliko se sjećam predavanja iz osnova marksizma, “interna devalvacija” = “povećanje stope eksploatacije radne snage”.

“Jedinični trošak rada” je u pet godina smanjen za 25%. Od ukupno ostvarenog viška vrijednosti, manje ide radu, a više kapitalu.

Dakle, kad je kriza, kapitalisti smanjuju nadnice, da bi se održali na tržištu. Manje je (barem u Hrvatskoj!) bitno pronalaženje novih poslovnih prilika, otvaranje novih tržišta isl.. (Trebalo bi vidjeti, koliko je od tog povećanja produktivnosti rada reultat ulaganja u nove tehnologije.)

OK, tako to ide. To je kapitalizam, tj. vladavina (ili barem premoć) kapitala. Zahtjevi kapitala za viškom vrijednosti imaju prioritet, i to osobito dolazi do izražaja kad je kriza.

Uspješnost Kine zasniva se na tome što je stopa eksploatacije radne snage mnogo viša nego u zemljama OECD-a. Naravno, tamo je glavni kapitalist država, koja pak, za razliku od propalih komunističkih režima u SSSR-u, Jugoslaviji i drugdje, upravlja uspješno. Ona ne održava samo mir i red i ne brine samo o održanju političke vlasti (stabilnost, konstantna vrijednost a ne proizvodnja viška), kako je to činila mandarinska Kina prije 200 godina (prije nego što su je uništili beskrupulozini europski trgovci drogom). Ona sada brine i o proizvodnji viška vrijednosti, i to čini uspješno: komunistička partija planski stvara kapitaliste milijardere, ali i standard radničke klase se poboljšava.

Ali, kad krene rast, pa kapitalisti povećaju prihode, radnici traže da im se nadnice ponovo povećaju.

A to, koliko sam shvatio guvernera HNB, nije baš poželjno. Ako tržišne sile (nedostatak radnika) prisile poslodavce na ustupke, onda ih se mora obeštetiti drugdje (manji troškovi države).

http://www.poslovni.hr/hrvatska/rast-izvoza-pogurali-eu-i-interna-devalvacija-330212

Davna analiza procesa globalizacije ukazuje, da je kapital zahvaljujući računalnim mrežama postao maksimalno mobilan (praktični trenutno se može prebaciti s jedne strane globusa na drugu). Radnici su neminovno mnogo manje mobilni, i zato, kad se generalno gleda, radna snaga zaostaju u odnosu na kapital, a osobito onaj najmobilniji, financijski kapital (što pokazuju podaci o globalnoj ekonomiji u posljednjih 30-ak godina).

Ali, ističu pobornici neoliberalne globalizacije, to je u korist velikih segmenata siromaha u siromašnim zemljama; Kinezi otimaju poslove Amerikancima isl.. OK. Treba to priznati. (Iako treba imati u vidu, da su najuspješnije zemlje koje su od “trećeg svijeta” postale “izranjajuće ekonomije” koristile mogućnosti otvorene međunarodne trgovine, ali nisu slijedile neoliberalne recepte u nacionalnoj ekonomskoj politici.)

Slobodna trgovina omogućila je stotinama milijuna ljudi u siromašnim zemljama da se uzdignu iz ekstremne bijede (o tome piše npr. Jeffrey Sachs u knjizi “Kraj siromaštva”: četiri stupnja od beznadežne bijede do visokog životnog standarda).

Ali to je plaćeno stagnacijom ili padom standarda radnika u visokorazvijenim zemljama, koji su prethodnih desetljeća uživali u dostignućima države blagostanja. Kapitalisti, kako u bogatim tako i siromašnim zemljama, znatno su povećali svoje bogatstvo. I sad čak i neki od njih priznaju, da bi na neki način trebali vratiti društvu tj. manje s(p)retnijima od njih dio svojih bogatstava (na što su u prethodnoj epohi, od velike krize 1929., pristajali).

E sad, problem kapitalistima u Hrvatskoj postaje povećana mobilnost hrvatskih radnika, jer oni lako odlaze u zemlje EU koje traže radnike – zemlje u kojima je kapitalizam uspješniji. S druge strane je problem i nedovoljne mobilnosti radnika s Filipina, koji bi, kažu neki, bili super radnici u hrvatskom turizmu.

http://novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/KONACNA-PRETVORBA-HRVATSKE-Stan-i-placa-su-ionako-komunisticka-pretjerivanja

Proglasite me neomarksistom ili staroanarhistom ili ljevičarskim bedakom opasnim za civilizaciju, ali kako ja to vidim, analiza odnosa rada i kapitala i dalje je važan alat za razumijevanje suvremenoga svijeta. Samo što naravno u konkretnoj analizi treba ići u složenije detalje raznih segmenata kapitala, radnika, država, društava.

Onda, naravno, nema ni jednostavnih odgovora. MOžete raditi takvu (neo)marksističku analizu (metodom kritike političke ekonomije), a da nije nužno da a priori uvijek budete na strani rada. (Ali bi i politički liberali, IMHO, trebali u načelu biti na strani slabijih i siromašnijih – to su “liberali” kako se taj termin koristi u SAD, koji slijede načelo pravičnosti, koje je zastupao John Rawls prije 40-ak godina, u polemici s Robertom Nozickom; Nozick je tada bio vjesni budućnosti).

Hrvatska ima problema kako zbog globalnog kapitalizma, tako i zbog lokalne KPKM (kronističko-patronatsko-klijentelističke mreže).

Kad sagledavamo cjelinu: uspjeh kapitalizma jest čudesno povećanje produktivnosti, perspektiva i blagostanja ljudi; to je neosporno – Marx je napisao stranice panegerika kapitalizmu. Ono pak, što je u Europi ostvareno kao “država blagostanja”, iz perspektive SAD zovu “socijalizmom” (jer i danas postoje opće zdravstveno osiguranje, besplatno školstvo, visoke naknade za nezaposlene isl.).

Međutim, ako dolazimo u situaciju da nam neoliberali objašnjavaju kako je održavanje globalnog kapitalizma, i to u njegovom sadašnjem obliku, toliko važno, da se prosti puk mora pomiriti s dugoročnim smanjivanjem blagostanja te osobito perspektive da će budućnost biti bolja (standard i sigurnost), jer mladež u 20-ima i 30-ima danas živi lošije nego njihovi roditelji prije 30 godina, usprkos velikom rast proizvodnih snaga, onda je to upravo ona Marxova prognoza o strukturnoj krizi koja nastupa kad “društvena nadgradnja” dolazi u sukob s proizvodnim snagama.

Restrukturiranje koje je globalno neminovno vjerojatno neće dovesti do uništenja kapitalizma (danas nema ideološke alternative), nego do nove njegove transformacije, novog stadija. Kapitalizam je stalno to uspješno radio, odbacivši i imperijalizam koji je Lenjin smatrao posljednjim stadijem isl..

Da bi se shvatila ta prilagodljivost sustava vladavine kapitala, mislim da je nezaobilazan Schumpeterov pojam “kreativnog razaranja”, te je vrlo korisna koncepcija “kondratijevih ciklusa/valova” u globalnom kapitalizmu, koji traju 50-60 godina.

Nema garancija da će transformacija, koja je u tijeku, biti promjena na bolje. Ali valja se nadati, i valja činiti.

Pojednostavljeno, “kapitalizam” se svodi na “bespoštedna borba na tržištu”, a “socijalizam” na društveno planiranje i brigu za svakoga. Pokušati apsolutizirati drugi moment vodilo je u katastrofu. Anarhokapitalisti apsolutiziraju prvi moment, što bi vodilo u cyberpankovsku distopiju. Tako ostaje aktualno, kao i prije sto godina kad je Rosa Luxemburg izbacila tu parolu, da je naš izbor “socijalizam ili barbarstvo”. Ipak s modofikacijom, barem za srednji rok (slijedeća desetljeća): “socijalni ili barbarski kapitalizam” (a prevladavanje vladavine kapitala ostaje kao vizija za neku dalju budućnost, npr 24. stoljeće).

To globalno. Lokalno, u Hrvatskoj, ono što se ponajviše može savjetovati mlađim ljudima, jest pobjeći. Neposredna budućnost jest, kako sam nedavno napisao, da ćemo biti zemlja staraca, renti (zahvaljujući turizmu), smeća i monopola HDZ-a. Ipak, ništa nije zauvijek.

Oglasi

O autoru Zoran Oštrić

Osobni blog: http://zoranostric.blog.hr
Ovaj unos je objavljen u Nekategorizirano. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s