Konačni poraz i slom grčke Sirize

Nakon dvije godine, može se zaključiti da se trijunf Sirize na izborima u Grčkoj prije dvije godine pretvorio ne samo u faktički poraz u srazu s jačima, nego i moralni debakl, te političku marginalizaciju radikalne ljevice. (Iako bismo ipak vjerojatno trebali reći “umjereno radikalne”, koliko god to čudno zvučalo.)

Grčka prosvjed 2016Vladari europskog financijskog kapitala bili su nemilosrdni. Cipras je kapitulirao nakon nekoliko mjeseci, suočen s prizorima očajnih umirovljenika koji nisu mogli podići novac za minimalne životne potrebe na bankomatima. Odbio je radikalni plan, koji je predlagao ministar financija Varoufakis, da se ukine euro i ponovo uvede drahma.

Nakon toga, na izvanrednim izborima u rujnu 2015., birači su mu ponovo iskazali povjerenje s 35% glasova. Oni koji su ostali vjerni radikalno lijevoj koncepciji na izborima su potopljeni.

U ove dvije godine, Ciprasova vlada krotko pristaje na strategiju austerity, koja pak ponovo gura zemlju u recesiju. Sada je dogovoren treći “bailout”. Vlada smanjuje socijalna davanja, ali i povećava poreze, da bi vraćala dugove. U zamjenu su obećana neka olakšanja u uvjetima otplate dugova od 2018. (niže kamate, dulji period otplate). Nezaposlenost je 25%, BDP za 20% niži nego 2008. i ponovo pada, dugovi iznose 180% BDP-a. IMF je sklon oslabiti strogost prema Grčkoj u zamjenu za dalje “strukturalne reforme”, ali ne želi upumpavati svjež novac. Ministri financija eurozone, na čelu s Njemačkom, ne žele prihvatiti labavljenje. Kritičari upozoravaju da se opet samo kupuje vrijeme i perpetuira kriza, te će već 2018. biti nužan novi bailout.

Grčkoj se popuštaju uzde tek toliko, da se ne udavi. Ovako bi se situacija mogla produljivati desetljećšima, pa ljudi gube nadu i povjerenje. Svaka najava novih reformi shvaća se kao novi udar na džepove siromaha, dok bogati imaju razne načine da se izvuku.

Kao i prije nekoliko godina, kad je niz prosjveda iznjedrio Sirizu kao pobjednicu izbora, policija suzbija nasilne demonstrante. Pojavljuju se novi pokreti otpora odozdo, braneći npr. stanove od ovrhe zbog dugova.

Međutim, stranke ljevice, ali i radikalne desnice, ne povećavaju svoju popularnost.

Po anketama, Siriza je već od početka 2016. izgubila povjerenje javnosti: tavori na oko 20% podrške, dok liberalno-konzervativna Nova demokracija (koja je uvela Grčku u ekonomsku katastrofu i izgubila vlast 2009. te ponovo vladala 2012.-2015.), dobiva gotovo dvostruko više.

Socijalisti (PASOK), koji su prihvatili austerity pakete mjera EU i IMF 2010.-2011., tavore ispod 10%. Komunistička partija (koja je ostala tvrdokorna i protiv Sirize cijelo vrijeme – jezgra Sirize su ljevičari koji su prije nekoliko desetljeća odbacili staljinizam i prihvatili eurokomunizam) raste tek malo (na oko 8%). Sirizini disidenti su potpuno marginalni, a desničarska Zlatna zora ne raste (oko 8%).

Lijevi kritičari poput Varoufakisa na uživaju povjerenje birača. Nova demokracija obećava liberalnu strategiju poticaja poduzetništva kroz smanjene poreze (dok sada rastu), te osvaja simpatije javnosti (ili barem malo nade u izlaz iz zatvorenog kruga).

Klasična kapitalistička stranka možda bi mogla od europske i svjetske financijske elite ishoditi jače popuštanje uzdi, što ljevica ne može.

Vladari globalnog kapitalizma obrušili su se na lijevu alternativu surovije nego na desnu, i u tome uspjevaju. Suzbijen je i rast Podemosa u Španjolskoj; u UK laburisti s Corbinom izgleda nemaju nikakve šanse doći na vlast; u Francuskoj je Mélanchon postigao lijep, ali nedovoljan rezultat, a prema anketama pred parlamentarne izbore trijumfirat će stranka novog predsjednika Macrona (koji zastupa “kapitalizam s ljudskim licem”). Radikalna ljevica ostaje skromnih dometa, a znatno je opala umjerena socijaldemokratska ljevica koja se prije 20-ak godina bila uputilia na “treći put”, koji je vodio u bespuće (katastrofe ili znatan pad socijalista u Grčkoj, Sloveniji, Francuskoj, Španjolskoj idr.).

Kapitalizam je globalno i dalje bez alternative, a u tome bitnu ulogu ima i komunistička Kina. Posebno, neupitna je vlast globalnog financijskog kapitala. Kako izgleda,nema šanse za reforme koje bi smanjile njegovu moć, poput međunarodnog poreza na spekulativne financijske transakcije (“Tobinov porez”) i blokiranja “poreznih rajeva”, crnih rupa u kojima nestaju tisuće milijardi dolara, izbjegavajući poreze.

Oglasi

O autoru Zoran Oštrić

Osobni blog: http://zoranostric.blog.hr
Ovaj unos je objavljen u demokracija, društveni pokreti, ekonomija, politika, svijet. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s