Ljevica u Hrvata: i dalje beznadežna

Svjetonazorska i kulturološka ljevica u Hrvatskoj navikla je i srasla sa pozicijom frustriranih disidenata, tj. grupica intelektualaca koji ne mogu angažirati širu javnu podršku te dapače to ni ne pokušavaju. Može se pratiti kontinuitet te pozicije tijekom pedesetak godina, od “Praxisa”. Ova “Deklaracija o zajedničkom jeziku” je tipična akcija iz takve društvene pozicije grupica disidenata. Mogu dići malo galame. Nemaju volje, snage ni upornosti za nešto više.

Desnica je puno dinamičnija i aktivnija. Ima naravno i zaleđe RKC, dok lijevi intelektulcl uvelike ovise o radnim mjestima koje osigurava država. Također, oni koji su (kao i ja) 1990-ih bili “akteri bez društva“, kako je to efektno sročio Srđan Dvornik, to su i ostali od početka 2000-ih do danas. Udruge “progresivnog civilnog društva” orijentirale su se na projekte financirane od države i od donatora većinom vezanih uz države i EU, ne gajeći veze s građanima.

Metode rada društvenih pokreta je preuzela svjetonazorska desnica. Naučili su tehnike upravljanja neprofitnim organizacijama i društvenog zagovaranja (to se moglo i studirati na Bogoslovnom fakultetu, poseban smjer), te su nakon desetak godina krenuli u ofanzivu od 2012. (s jedne strane dolazak Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a, s druge ofanziva protiv zdravstvenog odgoja).

Nekoliko puta su se budile socijalne snage koje su se mogle i lijevo usmjeriti, ali bez učinka, rasule su se opet u vakuum. Svjedočimo da se to sad događa i s kampanjom za promjene u obrazovanju. Daleko je važnije to bilo i ostaje nego ime jezika! Uskro će godišnjica, da se 50.000 ljudi okupilo na prosvjedima.

Društveni pokreti bi u načelu trebali izroditi i vlastito političko krilo. Ja sam bio skočio u tu vatru 1999.; od aktera civilnoga (proto)društva jedini se još na to odvažio Vladimir Lay. Kad smo osnivali “Zelene za Zagreb” (kasnije “Zelena lista”) 2004. okupila se šira ekipa i bilo je tu potencijala. Ali se to ubrzo rasulo, serija frakcijskih sukoba i uvrijeđenih odlazaka, a i ja nažalost snosim svoj dio krivice jer se nisam znao nositi i snalaziti u stranačkom životu. Kad sam se u tome donekle izvještio, već je bilo kasno.

Zelena lista se raspala, preživjeli reziduum se 2013. priključio ORaH-u koji odlazi na potpunu marginu bez Holy, a u povijesti će “Zelena lista” ostati jedino možda u jednoj fusnoti kao stranka kojoj je bio član Ivan Pernar 2009.-2010..

U politici danas, “Nova ljevica” je mrtvorođenče, ORaH je bivši, Radnička fronta opskurna grupica frakcionaša. Evo sad pred lokalne izbore inicijativa “Zagreb je naš” ima malko “štofa”, ali nažalost mislim da neće preći preko 5% u Zagrebu; izgubili su zamah propustivši izbore 2013., ubrzo nakon višegodišnje mobilizacije oko Cvjetnog trga i Varšavske. Tada je sama išla grupica mladih biciklista u “Za Zagreb”, a četiri godine ranije (2009.) “Zelena lista”; bojim se da neće biti napretka, 3-4% za Gradsku skupštinu i rasap nakon toga umjesto upornog rada na organizaciji, strategiji i programima.

SDP je i dalje okupiran sobom i u konfuziji, Bernardić ne pokazuje potencijale pravog lidera (koje je, mislim, Milanović imao prije deset godina, ali je te potencijale uništio njegov vlastiti narcizam).

Spomenimo još i “Pametno“, koji je kulturološki (ono što se kod nas naziva “svjetonazorski”, a politološki – sve osim ekonomije) na lijevom krilu političkoga spektra, ali po stavovima u ekonomiji bliži neoliberalizmu (osim što se u odnosu prema znanosti i visokom obrazovanju zalažu za žestoku državnu intervenciju i ukidanje autonomije sveučilišta – ne vole humanističke intelektualce i tradiciju koja ih proizvodi). Ivica Puljak kaže da im je u Francuskoj najbliži Emmanuel Macron, koji ima odlične šanse postati predsjednik. Oni nemaju Macrona, kao što ljevica nema Ciprasa, Inglesiasa ili Mélenchona (ili SDP Sandersa ili Corbina). Mogu možda postići u Splitu nešto više glasova nego lista Marijane Puljak 2013. (imali su 9,2%) i ona sama kao kandidatkinja za gradonačelnicu. U Zagrebu, također sumnjam da mogu preći 5%. S tim profilom, ne vidim da nacionalno mogu narasti preko 2-3%.

Tako da se za suzbijanje, ili barem držanje na uzdi nacionalističko-klerikalne desnice i opet, kao većinu vremena u proteklih 27 godina, moramo pouzdati u predsjednika HDZ-a i Europsku uniju (a upitno je za SAD, koje su ulagale u rušenje HDZ-a 1999.- doduše, pao i bez njih).

Oglasi

O autoru Zoran Oštrić

Osobni blog: http://zoranostric.blog.hr
Ovaj unos je objavljen u društveni pokreti, ideologije, politika, politologija, zelene stranke. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s