Kako će funkcionirati svijet, u kojem Amerika više nije prvi policajac, prvi nasilnik i prvi rasipnik?

https://zelpol.wordpress.com/2017/02/04/kako-ce-funkcionirati-svijetu-u-kojem-amerika-vise-nije-prvi-policajac-prvi-nasilnik-i-prvi-rasipnik/

Kako će funkcionirati svijet, u kojem Amerika više nije prvi policajac, prvi nasilnik i prvi rasipnik?

Objavljeno 4. veljače 2017.

Jedna važna stvar, koja se dogodila ovih dana a prošla s vrlo malo pažnje svjetskih medija.

Rusija prodala petinu nacionalne naftne kompanije

Dok se u Hrvatskoj prepucavamo oko moguće prodaje dijela HEP-a, Rusija je brzo i bez buke prodala 19,5% divovske državne naftne kompanije Rosneft za 10,2 milijardi eura. To je trijumf za Vladimira Putina protiv zapadnih sankcija. (Bloomberg, 7. prosinca 2016.)

Rosneft je najveća svjetska naftna kompanija po proizvodnji. Zajedno s kompanijom Gazprom, koja ima monopol na izvoz prirodnoga plina, čini dva krunska dragulja ruske države.

Ono što je neobično u takvim operacijama, jest da nije jasno tko je stvarni kupac, piše Reuters 25. siječnja.

Tajanstvene financijske operacije s kompanijama-babuškama

Kao i mnogi veliki dogovori, privatizacija Ronefta koristi strukturu kompanija koje se prepokrivaju (“shell companies”), koje se u Rusiji nazivaju “matrjuška”, po drvenim lutkama (hrv. “babuške”). Grafika koja prikazuje odnose vlasništva

Cilj ruskog programa privatizacije je privući inozemne ulagače, da bi se pokrili ozbiljni manjkovi u državnom proračunu uzrokovani niskim cijenama nafte i zapadnim sankcijama; zato je Putin zabranio državnim bankama da sudjeluju u tim dogovorima.

Međutim je druga najveća ruska banka, od države kontrolirana VTB, nedavno posudila singapurskoj posredničkoj tvrtki, preko koje je kupoprodaja obavljena, upravo sumu od 10,2 milijarde eura. VTP je kraće vrijeme u prosincu držala 19,5% Rosnefta kao kolateral za taj zajam, a zatim taj udio vratila državnoj kompaniji Rosneftegaz, koja je roditeljska kompanija Rosnefta, koja ga je u siječnju prodala singapurskom posredniku.

VTP nije odgovorila na pitanja Reutersa je li onda ta possudba vraćena.

Rosneftegaz još drži 50% Rosnefta, BP 19,75%, ruska država 10,37% i ostali 0,38%.

Suradnja Rusije s Katarom i OPEC-om

U kupovini bitnu ulogu ima državni holding velike izvoznice nafte i prirodnoga plina Qatar Investment Authority. Katar je u sukobu s Rusijom jer u ratu u Siriji podržavaju suprutne strane. Međutim, dva najveća svjetska izvoznika prirodnoga plina imaju dobre razloge surađivati u energetskom biznisu.

Rusija se također približila Organizaciji zemaja izvoznica nafte (OPEC). Katar je igrao ključnu ulogu u donošenje odluke, u studenome prošle godine, o smanjivanju dnevne proizvodnje OPEC-a za 1,2 milijuna barela dnevno. Katar je bio posrednik u dogovoru između Saudijske Arabije, Irana i Iraka. Rusija se pridružila dogovoru, najavivši smanjenje proizvodnje za 300.000 barela dnevno. Takve najave podigle su i cijenu Rosnefta.

Posao dogovoren između Putina i Trumpa već u srpnju?

Posao je navodno bio iznenađenje i za britanski BP, koji posjeduje 19,75% Rosnefta i zastupan je u Upravnom odboru. Možda je bio iznenađenje i za samu rusku vladu. Izgleda da su o svemu osobno odlučivali Putin i generalni direktor Rosnefta Igor Sechin.

Situacija je idealna za teoretičare zavjere; od brojnih takvih teorija, neke mogu biti i istinite (kao u filmu “Conspiracy Theory” s Melom Gibsonom).

»Why is this interesting? Because the much-maligned Steele Dossier (the one with the golden showers in it) included the statement that Putin had offered Trump 19% of Rosneft if he became president and removed sanctions. The reason this is so interesting is that the dossier said this in July (…) Conclusive? No. But it raises some very interesting questions for journalists to investigate.« (https://medium.com/@yonatanzunger/trial-balloon-for-a-coup-e024990891d5#.achqp8tr1)

»Trump’s decision to keep all his businesses (not bothering with any blind trusts or the like), and his fairly open diversion of campaign funds, made it fairly clear from the beginning that he was seeing this as a way to become rich in the way that only dedicated kleptocrats can, and this week’s updates definitely tally with that.« (isti izvor)

Dobrohotna autoritarna vlast u Rusiji – recept za SAD?

O poslovnim interesnim odnosima Donalda Trumpa s ruskim oligarsima/klepotokratima pisao sam na ovom blogu 24. prosinca 2016.. Postoji mogućnost da i SAD slijedećih mjeseci evoluiraju u smjeru koji je omogućio čvrstu vlast Vladimiru Putinu.

»Po klasičnoj šemi autoritarne vlasti, obični ljudi zadovoljni su žrtvovanjem dijela sloboda u zamjenu za sigurnost. Vrlo mali krug oligarha kontrolira ogromna bogatsva, ali i malim ljudima ponešto kapne, pa su zadovoljni. Slično kao u Hrvatskoj (koja nema naftu, plin i ugljen, ali ima turizam i doznake radnika iz inozemstva, da se spriječi potpuni kolaps bilance plaćanja s inozemstvom).«

Eskalacija u Ukrajini – pokazatelj da je dogovor sklopljen?

Odmah nakon telefonskog razgovora Trumpa i Putina prošle subote, uslijedila je eskalacija rata u Ukrajini s pojačanim ruskim angažmanom. Časopis “Foreign Policy” piše 1. veljače da je to prvi veliki test za Trumpovu administraciju.

Međunarodni promatrači, koji nazdiru kršenja Sporazuma iz Minska o prekidu vatre u istočnoj Ukrajini, izvijestili su da je samo u nedjelju bilo najmanje 2.300 eksplozija uzrokovanih topničkom, minobacačkom i raketnom paljbom. Europska unija i članovi NATO-a zabrinuti su zbog najave američko-ruskog savezništva.

Henry Kissinger nakon 40 godina ponovo u vrhu svjetske politike?

Talijanska “Stampa” piše da je u dogovorima o budućim odnosima, u razdoblju između Trumpove pobjede na izborima i inauguracije, veliku ulogu igrao Henry Kissinger, s kojim Trump odavno prijateljuje. U dobi od 93 godine, više od 40 godina nakon što je omogućio normalizaciju odnosa SAD i Kine u doba Nixonove administracije i popuštanje sa SSSR-om, on bi bio sretan ponovo ući u povijest kao osoba koja je izbjegla novi hladni rat između SAD i nasljednice SSSR-a. (O njegovoj ulozi pisalo se u prosincu, vidi npr. britanski “Independent”, 27. prosinca 2016..)

Kissingerova je koncepcija i tada bila da se najjači trebaju međusobno sporazumijeti, ne obazirući se na ostale. Pretpostavlja se da je taj dogovor mogao uključiti slijedeće:

1. SAD prihvaća ruski suverenitet nad Krimom, u zamjenu za opći dogovor koji bi se odnosio na globalnu stabilnost. Crvena linija koju Moskva ne smije prijeći je granica s Baltičkim zemljama i Poljskom. Drugdje može raditi što hoće.

2. Rusija i SAD surađuju na završetku rata u Siriji, kompromisom koji ce podijeliti zemlju na sfere utjecaja. Moskva želi zadržati pomorske baze, stvar koju će dobiti; također ostanak Assada, barem u prvom momentu, ali bi bila spremna žrtvovati diktatora kasnije, na oltaru nekog šireg sporazuma.

3. U Libiji se tipuje na Haftara (u Egiptu na al-Sisija), ali Haftar smije kontrolirati samo naftu; ne smije dirati Tripoli, da se pruži neka mala zadovoljština i Europi.

Druga sila svijeta u savezništvu s Rusijom i Izralom, a u svađi sa skoro svima drugima?

Kako će se dalje odvijati mreža međunarodnih odnosa?

Trump, predsjednik velike sile koja je sad pala na drugo mjesto u svijetu, zaoštrava odnos prema prvoj svjetskoj sili Kini, pokušavajući zaustaviti američko zaostajanje.

Dobar odnos s Putinom, zasnovan na interesima a možda i simpatijama, mogao bi (možda) udaljiti Rusiju od suradnje s Kinom u okviru grupe BRICS.

Istovremeno, Trump raskida veze i vrijeđa dosadašnje američke saveznike i prijatelje. Računa na raskidanje multilateralnih ugovora i slabljenje globalnih institucija, nakon čega bi u odnosima 1-na-1 SAD svakoj zemlji posebno mogle nametnuti svoju volju.

Gradi zid prema Meksiku i sukobljava se s čitavom Latinskom Amerikom, što uključuje i jaki Brazil. zbog toga je revoltirana i Kanada. O rastućoj Indiji, također članici BRICS-a, Trump zasad izgleda ni ne misli.

Raskinuo je trans-pacifičko partnerstvo, a Kina se uslužno nudi da uskoči kao glavni partner u tom sporazumu.

Ukrotiti Europsku uniju (a možda i uništiti)

U Europi, Trump želi održati “specijalne odnose” s Velikom Britanijom, koja ima sužen manevarski prostor u traženju svojeg novog položaja u svijetu nakon izlaska iz Europske Unije. Kao i u drugim bilateralnim odnosima, računa da će nametnuti svoje interese u bitnim pitanjima, uz “dobrodušne” ustupke u nebitnim. Theresa May možda ipak ne bude toliko kooperativna, kao što je bio Tony Blair bio prema Georgu Bushu. Kako će se točno ti odnosi odvijati, ostaje vidjeti.

Ted Malloch, najavljen kao budući veleposlanik SAD u EU, u intervjuu BBC-u rekao je da je u svojoj ranijoj karijeri kao diplomat pomogao uništiti Sovjetski savez (Soviet Union), a sada postoji druga Unija koju treba ukrotiti. Lideri konzervativne, socijalističke i liberalne grupe u Europskom parlamentu traže od Europske komisije i Europskog vijeća da dobiju njegovo imenovanje.

Nakon desetminutnog razgovora s predsjednikom Europskog vijeća, iako se radi o imenjaku Donaldu Tusku, Trump nije zapamtio ime, nego je mislio da je razgovarao s Jean-Claudeom Junckerom, predsjednikom Europske komisije. (Donald Trump and the New World Order, Der Spiegel, 20. siječnja 2017.)

Izolirati Njemačku

Želi izolirati Njemačku, jer da i ona otima američke poslove (a također odlično surađuje s Kinom). Rekao je u jednom intervjuu prije inauguracije da je EU »basically a vehicle for Germany», te da vjeruje da će drugi otići kao i Britanija.

Tjednik “Der Spiegel” pisao je uoči inauguracije: »Amerika je odlučila okrenuti se politici koja je izolacionistička i brine samo o vlastitim interesima. Ostatak Zapada mora sada stati u obranu naših vrednota. (…) Moramo se pripremiti za slijedeće: odsada će najmoćnija osoba na planetu, zajedno sa svojom pratnjom koju čine prvenstveno milijarderi kakav je i sam, stalno će gaziti rezultate u koje je međunarodna zajednica uložila desetljeća pregovora, napora i brige. (…) Ovaj predsjednik će činiti sve što može da oslabi međunarodne organizacije kao UN, EU ili G-20, [također i EU] s ciljem da napravi prostora za bilateralne dogovore – baš kao i njegov parnjak u Kremlju. (…) Dubina konačne tragedije ovist će o tome koliko se brzo formira opozicija.« (Time for an International Front Against Trump, 20. siječnja 2017).

Nakon izlaska UK, odnosi unutar EU najviše ovise o suradnji Njemačke i Francuske. na sastanku čelnika država EU na Malti, francuski predsjednik François Hollande bio je najžešći u osudi Trumpovih poteza. Trump se nada smjeni vlasti na izborima u Francuskoj godine.

Da sad ne idemo dalje. Svi su u svijetu potreseni i morat će se repozicionirati. Nemoguće je sad predvidjeti kakva će biti situacija kad se stvari malo rasčiste, za godinu-dvije.

SAD vs. Njemačka i Kina: dva vira svjetskog gospodarskog sustava

Globalizirana svjetska ekonomija zasniva se na dva moćna suprutna pola (vrtloga, vira) cirkulacije roba i novca: s jedne su strane Kina i Njemačka, koje imaju ogromne trgovinske suficite, a s druge SAD, koja ima ogroman deficit.

Problem je u tome, što tako ne može ostati zauvijek. Trgovina može bogatiti obje strane, suma može biti plus, ali suma vanjskotrgovinskih bilanci uvijek je nula. To nije problem ako odnosi variraju, ali ako neki stalno imaju višak, drugi će neminovno imati manjak, i taj će se manjak akumulirati u krizi dugova. Ne nužno jer su ljudi lijeni, glupi, korumpirani isl.; na početku mogu samo malo zaostajati, ali se manjak akumulira i dolazi do kraha. Taj mehanizam je bio poznat najstarijim civilizacijama, koje su zato uvele periodičko brisanje dugova (što je ušlo i u Levitski zakonik).

Cijeli je sustav funkcionirao tako, da su Njemačka i Kina puno više prodavale nego kupovale, te akumulirale novac, koji su ulagali u razvoj. SAD su trošile i troše više nego prodaju, a to nadoknađuju zahvaljujući monopolu dolara kao svjetske valute. Tako je sustav neko vrijeme u dinamičkoj ravnoteži. Ali to ne može ostati zauvijek.

O tome sam pisao u članku Grčka i Njemačka – dve strane istog novčića?, 23. veljače 2015.. Citirao sam njemačkog financijskog savjetnika Heinera Flassbecka, koji je zamjerao Njemačkoj inzistiranje na zadržavanju vrlo velikog suficita, koji je 2014. iznosio 217 milijardi euroa odnosno 7,4% BDP-a (drugi u svijetu, iza Kine).

Preveliki suficit stvara veliku makroekonomsku neravnotežu unutar i izvan euro-zone. Zemlja koja stalno manje troši nego što proizvodi može svoj višak posuđivati inozemstvu, financirajući sposobnost drugih zemalja da troše više, nego što proizvedu. One mogu investirati u vlastiti razvoj, i tako svi dobivaju. Ali kad se oni počnu nadmetati da bi više prodali, neminovno netko gubi.

Oni koji puno zarade, moraju novac trošiti, da bi omogućili zaradu i drugima.

Problem koji tako nastaje nazvao sam “Rasputinov poučak” (po Rasputinu iz “Corto Maltesea”, a ne onom povijesnom): Kad imaš novaca, dužnost ti je trošiti! Izgleda nepravedno, ali Flassbeck, a i drugi, pa tako i Trump, s pravom zamjeraju Njemačkoj što je stalno previše produktivna i štedljiva.

Cijeli sustav dakle održavao se na tome, da su SAD spremne i sposobne stalno više trošiti, nego što zarađuju. Profesor Patrick Chovanec je početkom 2015. upozoravao da je problematično je li ovisnost o volji SAD da i dalje gomila dugove pouzdana strategija. Pitanje nije fer, nego što je održivo. (Vidi više o tome u spomenutom članku od 23. veljače 2015.).

SAD su kao zemlja uživale u povećanoj potrošnji, ali zbog isisavanja proizvodnje položaj velikog dijela stanovništva se pogoršao. Lavovski dio viška prigrabilo je “jedan posto”, među njima naravno i Donald Trump. Prije ili kasnije morali su reagirati. Iskusni, sofisticirani i blazirani vođe SAD i Europske unije nisu poduzeli potrebne mjere, unatoč brojnim upozorenjima, pa se pojavio neobični novajlija. Njegova retorika raspiruje sirove emocije, ali zasnovana je na stvarnim problemima; kao i retorike Putina, Orbana, Le Penove idr..

Reuters novinarima: prilagodite se situaciji, da je u SAD autoritarni režim

U kontekstu informacija o srdačnim odnosima nove američke vlade i autoritarnog ruskog režima, vrijedi spomenuti i vijest da je Reuters izdao upute svojim novinarima o ponašanju prema Trumpovoj administraciji. Oni se moraju prilagoditi novoj situaciji, koja počinje nalikovati radu novinara u zemljama s autoritarnim režimima, u kojima snažni vođe prijete novinarima, a službeni izvori su vrlo nepouzdani.

»It’s not every day that a U.S. president calls journalists “among the most dishonest human beings on earth” or that his chief strategist dubs the media “the opposition party”«, napisao je glavni uredni Reutersa Steve Adler u poruci zaposlenima u utorak.

Spomenuo je iskusva rada u Turskoj, Filipinima, Egiptu, Iraku, Jemenu, Tajlandu, Kini, Zimbaveu i Rusiji, kao primjere kako treba izvještavati sada i u SAD. Manje se treba pouzdati u službene izvore, koji ionako i ranije nisu bili od velike koristi. »Idite okolo po zemlji i učite više o otme kako ljudi žive, što misle, što im pomaže i što ih ranjava, i kako vlada i njene djelatnosti izgledaju njima, ne nama.«

Kraj američkog doba

Svijet se promijenio, bez povratka. Veliki dio američke moći bio je zasnovan na “mekoj” snazi, utjecaju ideologije, medija i umjetnosti, fascinaciji s “American Way of Life”. Iako će taj utjecaj ostati velik, fascinacija je prošlost. Američki način nije najbolji način – koliko god njegova dostignuća umnogome bila vrijedna divljenja. (Kina sigurno ne može ostvariti takvu premoć, ali nije zgorega učiti kineski i proučavati kinesku povijest i konfucijanizam. Europljani su u 15. stoljeću preuzeli nekoliko kineskih izuma – kompas, barut, papir… – i upotrijebili ih puno učinkovitije nego sami Kinezi; sad se odnos obrnuo.)

S druge strane, tu je i dalje golema vojna moć; ali mogućnost njenog korištenja je ograničena, što se vidjelo u odnosu prema Iranu. Nakon skupog rata i okupacije Iraka, jednaka operacija protiv triput većeg i nacionalno homogenog Irana nikad nije dolazio u obzir. (Nezamislivo, ali nažalost moguće i jeftino rješenje, bilo bi uništiti protivnika atomskim bombama.)

Još ćemo vidjeti što će biti s najavama jačanja trke u naoružanju – gdje je oponent, paradoksalno, prijateljska Rusija. Teško da može zaprijetiti Europi bombardiranjem i invazijom.

Rat protiv Kine? Zbog toga što Kina previše jeftino prodaje svoju robu? Zato jer kupuju previše trezorskih zapisa FED-a? Ili zbog nekoliko otočića? Teško da bi za to dobio ono povjerenje Amerikanaca, koje je Kennedy dobio kad je počeo rat u Vijetnamu. Nadajmo se da i dalje više žudi za novcem, nego za ratnom slavom.

Ostaje moćna uloga dolara kao svjetske rezervne valute. Trumpova namjera da oslabi UN bi pak mogla oslabiti i ulogu Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda. Zemlje BRICS, predvođene Kinom i uz sudjelovanje Rusije, već godinama rade na uspostavi mreže alternativnih financijskih institucija (vidi članak BRICS ruši svjetski monopol dolara?, 16. srpnja 2014.).

Proces smjene je možda već nezaustavljiv. Ne znam, ima li neki značaj to, što se u izvještajima o prodaji udjela u Rosneftu, s kojim sam počeo ovaj članak, govori o cijeni u eurima, a ne u dolarima.

Može li svijet funkcionorati bez velike gubice na vrhu?

Donald Trump je u dva tjedna nepovratno promijenio svjetsku scenu. Ozlojedio je skoro sve, pa sad mnogo toga ovisi, kako je pisao Der Spiegel, o tome hoće li se uspješno organizirati opozicija. Putin je npr. pokazao hladnokrvnost u procjeni dokle smije ići, i nikad nije grubo raskinuo odnose sa Europskom unijom, a brzo se pomirio i s Erdoganom jer imaju zajednički interes.

Kina i Njemačka ionako odlično surađuju (međuvladini sastanci uz sudjelovanje desetak ministara svake godine), te bi mogli pojačati svoje veze. A Rusija, koja dobro trguje na obje strane, mogla bi zaključiti da nema razloga svađati se s njima. A ni Francuska tjerati mak na konac, opredjeljujući se za sukob s Njemačkom a suradnju s UK i SAD. Dakako, moglo bi biti i drukčije.

Amerika je nakon raspada SSSR-a postala “svjetski policajac” (a ujedno i nasilnik). Na to su se svi navikli, makar bili ogorčeni. Kad je ovako naglo najavila da je to ne zanima (ali da će ostati nasilnik), svi su zbunjeni. Kao u epizodi TV serije “Malcolm in the Middle”, u kojoj Rees prestaje biti glavni školski bully, pa zavlada kaos i svi ga mole da ponovo preuzme položaj.

Vjerojatno se to sada neće dogoditi. Svijet se može pogoršati, a može se i popraviti.

Oglasi

O autoru Zoran Oštrić

Osobni blog: http://zoranostric.blog.hr
Ovaj unos je objavljen u ekonomija, politika, svijet. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s