Populizam u povijesti i danas

U ćlanka Trump predsjednik: o elitizmu i populizmu, i o metodama prognoziranja spomenuo sam pojam “populizam”. To je izazvalo neke nedoumice i nesuglasice, čak i ogorčeno protivljenje jer sam i Bernia Sandersa nazvao populistom.

To me ponukalo na neka dodatna razmatranja. Kad se radio o Sandersu, i sebi sam donekle naknadno stvari razjasnio. Ove su bilješke dulje nego što sam isprva predvidio, ali mogu biti zanimljive onima, koje zanima društvena teorija.

U ime naroda (populusa) protiv elita

>populist-foundation-we-the-peopleUpotrijebio sam pojmove “populizam” i “elitizam” kao načelno neutralne: nijedan ne nosi apriornu pozitivnu ili negativnu konotaciju. Napisao sam:

Ovo je niz iznenađujući rezultata izbora, na kojima gube predstavnici političkog establišmenta. Ljudi diljem razvijenoga svijeta potreseni su, više ne vjeruju etabliranim elitama. Nakon velike bankarske krize 2008. počeli su tražiti alternative, vrlo raznolike, i lijeve i desne (…) bitno značenje dobiva također polarizacija (koja je naravno u manjoj ili većoj mjeri uvijek postojala): elitizam protiv populizma. (…) Populizam znači “narodnjaštvo”, obraćanje puku, običnim, prosječnim ljudima. S time se, naravno, može uvelike manipulirati u ime elita ili nekih dijelova elita ili čak kontraelita. Ali isto tako i elitizmom se može manipulirati.

To je tradicionalno značenje, koje navodi i Hrvatska enciklopedija.

populizam (engl. populism, prema lat. populus: narod), naziv za pokrete i ideologije koji polaze od »naroda« kao osnove svoje legitimnosti i kriterija djelovanja. U sociologiji, populizam označava idejne i društvene pokrete koji su se protivili dominaciji elita te zastupali poboljšanje socioekonomskoga položaja srednjih i nižih klasa. U tom je smislu najznačajniji bio agrarni populizam XIX. i XX. st., koji se afirmirao u nekoliko pokreta (farmerski radikalizam u SAD-u, seljački pokreti u Europi, narodnjaštvo u Rusiji).

To je mislim kratko i jasno: “populizam” se u ime naroda (populusa) suprotstavlja dominaciji elita i zastupa poboljšanje položaja srednjih i nižih klasa. Populist je onaj koji zastupa takve stavove. I Sanders i Trump su populisti. Ako mislite da riječ unosi konfuziju, jer ima i drugo značenje, možete je zamijeniti terminom “narodnjaštvo” (ali i s tim se terminom pojavljuje problem višestrukih značenja) ili nekom trećom.

(Kad govorimo da termin ima više značenja, može se reći da on označava više pojmova. “jedan krug kartaške igre” i “politička stranka” su različiti pojmovi, ali termin “partija” može označiti oba.)

Stil i metoda, manipulacija, demagogija…

U nastavku Hrvatska enciklopedija navodi i drugačije značenje – ono koje se danas obično podrzaumijeva kao prvo.

U politologiji, pojam populizam uglavnom se odnosi na stil ili metodu političke mobilizacije najširih slojeva naroda koja često ima antidemokratsko, rasističko ili nacionalističko usmjerenje. Tako se autokratskim režimima poput onih A. Hitlera, B. Mussolinija ili J. Peróna, ali i pokretima poput reakcionarnih pokreta Georgea Wallacea u SAD-u i Johna Enocha Powella u Velikoj Britaniji 1960-ih, pripisuje korištenje populizma kao političke metode.

Tu je dakle populizam definiran kao jedna metoda, a ne sadržaj. I obično se podrazumijeva da ta “metoda političke mobilizacije najširih slojeva naroda” podrazumijeva manipulaciju, u svrhu drugačijih ciljeva od javno izrećenih. Tako shvaćan termin “populizam” uvelike se preklapa s pojmom “demagogija”. Da bismo napravili razliku prema širem značenju, možemo govoriti o “populističkoj demagogiji”.

Postoji populizam koji nije demagogija, a postoji demagogija koja nije populistička. Postoje i oblici elitističke demagogije. Neko pozivanje na elitnost može biti posve lažno. Neko pak može biti zasnovano na prijenosu posebnih dostignuća na opći nivo – npr. da poduzetnička elita nužno razumije sve problem upravljanja, pa može upravljati i državom; ili intelektualna elita, ili vrh crkvene hijerarhije isl.. Čest je slučaj demagoškog pozivanja na stručnost van područja kompetencije nekog stručnjaka.

Demokratičnost i autoritarnost

Encyclopædia Britannica navodi “sadržajnu” definiciju populizma, te upućuje na dvojnost koja postoji u toj skupini programa i pokreta.

Populism, political program or movement that champions the common person, usually by favourable contrast with an elite. Populism usually combines elements of the left and the right, opposing large business and financial interests but also frequently being hostile to established socialist and labour parties. The term populism can designate either democratic or authoritarian movements.

Britannica dalje navodi da su populisti nepovjerljivi prema svim oblicima posredovanja između naroda i lidera ili vlade, pa se zalažu za oblike direktne demokracije. Međutim, navodi kao odrednicu i to, da se populistički pokreti ne zalažu za revolucionarne metode, nego za reforme.

Engleski termin “populizam” potječe od pojave “People Party” u SAD 1892., koju su uskoro počeli, prema latinskom terminu za “pople”, nazivasti “populists”. Glavna struja stranke kasnije je ušla u Demokratsku stranku, a radikalna struja je marginalizirana. Mnogo od onoga što su tražili jest ostvareno (progresivni porezni sistem, velik broj referenduma u SAD).

U novije vrijeme, pojam “populizam” više se veže uz autoritarne oblike u politici, kad se ističe osoba jednog lidera koji se direktno obraća narodu (puku) te pretendira da izražava želje običnih ljudi. I to, pak, ne mora biti nešto nužno loše.

Neki problemi elitizma

“Elitism” je pak Vjerovanje da neke osobe ili članovi neke grupe zaslužuju povlašteni tretman zbog svoje superiornosti, npr. inteligencije, socijalnog položaja ili bogatstva. Sukob između elitizma i populizma je izražen u stalnoj napetosti između liberalnih i demokratskih teorija. Liberali su često zastupali ograničeno ili nejednako pravo glasa.

Svi smo rođeni jednaki, ali naravno ne ostajemo jednaki. Onima koji imaju veća dostignuća, svakako na razne načine, s pravom, pripadaju viši ugled, dodatna prava, neke privilegije (npr. mirovine vojnim veteranima po posebnim propisima, državne nagrade i mirovine vrhunskim sportažima, stipendije najboljim studentima, status “majke odgojiteljice” idr.). Sporno je kad se za njih traže i veća politička prava. S druge strane, uvijek postoji napetost između načela da treba nagraditi najuspješnije i načela da treba pomoći neuspješnima.

Današnji europski populizmi

Nešto o nastupu populizma u Europi posljednjih godina. U članku Why is “populism” seen as such a bad thing? (Mrežno sjedište “Debating Europe”, 15. veljače 2016.) navodi se suprotnost gledišta populista i njihovih protivnika.

The populists are coming! In many European countries, so-called “populist” political parties are on the rise, disrupting the established political order and upstaging mainstream parties. Their opponents see them as demagogues who ignore the realities of power and the necessity of political compromise, while their supporters view them as plain-speaking underdogs who are willing to stand up for regular folk against the lazy, the incompetent, and the powerful.
Tu se međutim pojam “populizam” povezuje isključivo s desnim strankama i pokretima. Prema sadržanom definiranju koje sam spomenuo gore, u populiste spadaju npr. i Aleksis Cipras, Beppe Grilo ili Jeremy Corbyn. Za njih vrijede iste nesuglasice, koje su gore navedene: za jedne su demagozi i nerealni, za druge hrabri zastupnici potlačenih.

O lijevom populizmu: The problem with populism (The Guardian, 17. veljače 2015.).

Until now, populism was almost exclusively linked to the radical right, leading to an incorrect conflation of populism and xenophobia. In its original form, populism is an ideology that considers society to be ultimately separated into two homogenous and antagonistic groups: “the pure people” and “the corrupt elite”, and argues that politics should be an expression of the volonté générale (general will) of the people. Practically, populist politicians almost always combine it with other ideologies, such as nativism on the right and socialism on the left. Up until a couple of years ago the consensus among European elites on the left and right was that populism was inherently bad.

Do prije nekoliko godina, kaže se u članku, postojao je konsenzus među europskim elitama na ljevici i na desnic ada je populizam inherentno loš; smatran je “patalogijom demokracije”. Nasuprot tome, neki danas aktivni teoretičari dokazuju da populizam izražava upravo suštinu demokracije, a problem je u liberalizmu. Za taj pristup vidi: Seeds of a movement: A 21st century Populist renewal is flourishing at America’s grassroots

Populizam: dobar, loš, ružan

populizam-u-sad-nativizamAutor ovog članka Cass Muddle smatra (u ćemu se pridružujem) da su i jedni i drugi u pravu i u krivu, jer je odnos između populizma i liberalne demokracije složen, te uključuje »the good, the bad and the ugly«.

Dobro je kad populizam prisiljava na javnu diskusiju o temama koje elite zanemaruju (političke elite, često u sprezi s ekonomskim i kulturnim). Takve su aktualne teme imigranti (desni populizam) i austerity politika (lijevi populizam). (A dodao bih da je prije 30-40 godina takva tema bio odnos prema prirodi i okolišu; s vremenom su je elite u Europi usvojile.)

Glavno loše jest što je populizam monistička i moralistička ideologija, koja poriče postojanje podjele interea i uvjerena unutar “naroda”, te odriče legitimnost političkim oponentima (jer su “nenarodni”, “izrodi”, “jugoslaveni” isl.). Oni sebe smatraju za “vox populi”, izražvaju interes naroda, a svatko tko izražava drugačiji stav izražava interes nenarodnih elita. Narod je čist, elite su korumpirane.

Populizam pak tendira postati ružan kad osvoji vlast. Oni često nastoje potkopati sposobnost suprutnih snaga da im se suprotstave – kako političke opozicije, tako i nezavisnog sudstva (a možemo dodati i nezavisne medije i udruge građana). Služe se pritom pravnim, ali i van-pravnim sredstvima. Tako uništavaju sustav “checks and balances” liberalne demokracije. Aktualni primjeri su Mađarska i Venezuela. »Ukratko, populizam je neliberalni demokratski odgovor na nedemokratski liberalizam. (…) Iako je ljevičarski populizam obično manje isključiv od desničarskog, glavna razlika nije u tome da isključuju [iz legitimnog “populusa”] nego koga isključuju; a to je uglavnom uvjetovano njihovom ideologijom (npr. nacionalizam ili socijalizam).«

Ne ulazim ovdje u to tko je u pravu ili više u pravu – populisti ili elitisti, lijevi ili desni populisti, lijevi ii desni elitisti, pristaše predstavničke ili direktne demokracije, demokrati ili liberali.

Generalno, rekao bih, ako se populisti pojavljuju, to znači da za njima u društvu postoji potreba i potražnja, koju pravladavajuće političke snage (“elite”), lijeve i desne, one na vlasti i one u opoziciji, ne zadovoljavaju.

I u Hrvatskoj su se pojavile dvije stranke, koje koriste populističku retoriku; obje su međutim, moj je dojam (i ne samo moj) jako manjkave u pogledu ideologije (gdje taj pojam također koristim u neutralnom smislu: kao skup ideja koje odražavaju stvarnost i usmjeravaju djelatnost). POjavila se još jedna nova stranka, “Pametno”, koja pak sustavno koristi elitističku retoriku.

Kad sam uzeo proguglati što ima na Svemrežju, našao sam i neke zanimljive članke o B. Sandersu, koje ranije nisam vidio.

Trumpov vs tradicionalni amerrički populizam

How Can Donald Trump and Bernie Sanders Both Be ‘Populist’? (New York Times, 26. ožujak 2016.)

U članku se spominje “populizam” navedene “Narodne stranke” iz 1890-ih. Trumpov “populizam” je međutim nešto sasvim drugo.

Trump’s “populism” is a brilliant specimen of performance art but one that bears little resemblance, even in style, to the capital-P kind. (…) The original Populists would probably warm up to Sanders, even if their constituents in places like rural Kansas and Georgia might be puzzled to hear familiar rhetoric spoken by an elderly Jew with a Brooklyn accent. The Populists’ 1892 platform thundered: “The fruits of the toil of millions are boldly stolen to build up colossal fortunes for a few.” Sanders similarly attacks “the billionaire class”

U ono doba, postojalo je ogorčenje na “barone pljačkaše”, velike bogataše koji su, osobito u SAD ali i u Europi, zgrtali bogatstva na zaletu Druge industrijske revolucije i rastu “visokih financija”. Oni pak, koji su u tome vidjeli stvar dobru za društvo, nazivali su iste ljude “kapetani industrije”. Danas je slična situacija: golem dio svog ekonomskog rasta u posljednjih nekoliko desetljeća otišao je u džepove i trezore onih koji su i ranije bili bogataši (poslovičnih “jedan posto”).

Bill Clinton o pozitivnom i negativnom populizmu

Bill Clinton je pak Sandersa nazvao pozitivnim populistom. On pak referira na desničarski pokret, koji je postojao u SAD sredinom 19. stoljeća, također “populistički”, koji se borio protiv imigranata – u to doba, ponajviše irskih katolika.

Bill Clinton: Bernie Sanders a ‘much more positive populist’ than Trump (politico.com, 13. rujna 2016.)

“The Know-Nothing movement was a populist movement. You know, it was, basically gave birth to the Klan and all that. (…) But Bernie Sanders, I think, was a much more positive populist,” Clinton said. “That is, he wanted to do things. He had an affirmative agenda.

Doduše, Clinton je tu ustvrdio da je i njegova supruga populist, dakako u tom pozitivnom obliku, što je očito sporno. Populus ju ne voli – doživljavaj ju kao tipičnu elitisticu.

Bernie Sanders – najpopularniji američki političar

Evo nalazim i zanimljivu sintagmu The Popular Populist. Sanders je, i nakon što je otpao iz predsjedničke trke, najpopularniji političar, dok su oboje kandidata prilično nepopularni.

The Popular Populist: Bernie Sanders is the most-liked politician in the United States (jacobinmag.com, 18. listopada 2016.) Autor tu koristi termin “socijalna demokracija” u europskom smislu.

Earlier this month, an Economist/YouGov poll found that 59 percent of Americans have a favorable opinion of Sanders, while only 33 percent hold an unfavorable one. (…) what can his personal popularity tell us about the future of the social-democratic “political revolution” Sanders would like to ignite? (…) The two major presidential candidates, notoriously, are as well-hated as Sanders is well-liked. According to The Huffington Post’s poll aggregator, about 54 percent of Americans view Clinton unfavorably; for Trump, the number is 63 percent and trending even higher.

U kampanji za osvajanje nominacije unutar demokratske stranke, navodi se u članku, Sanders je bio od strane pristaša Clintonove i njihovih propagandista u medijima, “učene klase sa sigurnom plaćom”, žestoko napadan kao neodgovoran, naivan i nekompetentan. Njegovi pristaše prikazivani su kao konfuzna dječurlija.

he did absorb an unprecedented hurricane of attacks from the organized center, America’s most powerful and well-connected faction (…) Their goal, as Tom Frank has recently made clear, was not just to weaken Sanders as a candidate, but to disarm and delegitimize the growing left-wing movement behind him.

Neke ranije ankete su pokazivale, da bi Sanders imao više šanse protiv Trumpa nego Clinton. Pristaše “organiziranog centra” nisu mogle zamisliti Trumpovu pobjedu. Trump je uvelike pridobio podršku bijele radničke klase – došlo je rasne podjele u radničkoj klasi. Sander bi vjerojatno mogao bar donekle tu podjelu prevazići, te dobiti i dio glasova bijelog populusa, koji je odbacio Clintonovu.

Oglasi

O autoru Zoran Oštrić

Osobni blog: http://zoranostric.blog.hr
Ovaj unos je objavljen u demokracija, društveni pokreti, ideologije, politologija. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s