Desničarski ispadi predsjednika Socijaldemokratske partije Hrvatske potvrđuju županovljevsku stabilnost baruštine

Aktualna frka s tajnim (hm?) snimanjem moga imenjaka u razgovoru s dijelom bivših branitelja, gdje zvuči kao da je iz HSP-AS, smatram, potvrđuje moju teoriju o osnovama hrvatskoga društva, koju gradim na sociološkim pojmovima Županova i Putnama i ekonomskom pojmu “ekonomija traženja rente” (vidi prethodni članak na blogu).

Teorija je također djelomično primjenljiva, i zasniva se na nakim analizama, za druga “post-komunistička” društva (npr. zbornik The Social Consequences of the Global Economic Crisis in South East Europe, 2013.), iako društva post-socijalističkih zemalja (a mislim naročito Hrvatska), zbog nasljeđa autohtone socijalističke revolucije (koja je dovela do toga da je društvo osvojilo državu, iako to nije lako uvidjeti pa je izgledalo da partija vlada nad društvom!), ima bitne posebnosti. O svima drugima međutim premalo znam da bih dublje mogao analizirati slčnosti i razlike.

Također su tu elementi primjenljivi za analizu mediteranskih i drugih “zaostalih” društava, kako je to davno analizirao Banfield s pojmom “amoralni familizam”, kojeg prethodnom članku (kratki esej!) nisam spomenuo, iako sam ga imao na pameti.

(Kao jelte i svaki dobar društveni teoretičar, smatram da svaki događaj dokazuje moju teoriju. Svaka društvena teorija je Borg!)

Piše moj moj facebook frend M. (ne spominjem ime jer je fb ipak poluprivatan, ali navodim što piše jer je IMHO odlično načelno artikulirano ono što osjećaju mnogi, što pokazuje i broj lajkova i dijeljenja), poznati mizantrop (hejter, što s njim dijelim kao filozofsko uvjerenje, iako nam se razlikuju stilovi i područja kompetencije) o Milanoviću: »on je, kao i uostalom svi u HDZ-u i SDP-u na toj razini vlasti, potpuno bolestan i pomračena uma u želji da se izbori za fotelje Tu više nema časti, nema kriterija, nema stava, nema ničeg, ti ne možeš sjesti s tim likom i pričati “man to man” o ničemu, učinit će SVE da se izbori za mandat u vlasti. (…) I nije u tome jedini, svi su isti, samo ovome ta uloga možda najbolje leži.«

Odlično uočeno i rečeno! Ali ne slažem s nastavkom: »o ničemu, realno, ne zna ništa, niti se u išta razumije«. Ma zna on i razumije ono što želi i što mu treba: tehnologiju vlasti, koja odgovara sustavu u kojem djeluje: laprdanje i trgovanje.

M. nastavlja: »u ekonomiju i biznis ponajmanje«. To nije točno; razumije se u to kako ekonomija kod nas (na pariferiji globaliziranoga financijskog kapitalizma) stvarno funkcionira, naime kao “rent seeking economy” (dapače i “rent seeking society”). Ljudi traže neki “ćar”, sitnu ili krupnu dobit od “položajne rente”: drmnut nešto od love koja okolo kola – a ne stvarat novu vrijednost (to može dovesti do ras-kola).

M. o sustavu: »Napravili smo sistem u kojima se odričemo vlastite sposobnosti odlučivanja i dajemo je u ruke takvima«. Da – to je kronističko-patronatsko-klijenteliastički sustav odnosa: moć “dajemo” u ruke patronima (koji se međusobno kronistički povezuju) u zamjenu za mali ili još manji, ali “nama” vrijedan i dovoljan, ćar.

To je ono što je bitno: dioba masti i slasti, gdje se i oni na dnu nadaju ponešto dobiti. To su dubinske struje, koje određuju stabilnost sustava, kao morske struje koje određuju sustav vode u svjetskim oceanima, nasuprot mreškanju valova na površini, tj. laprdanju. Ono je površno, ipak potrebno, ono, da se ispuni vrijeme, ali kako kaže O.: »Pred ustašama će biti mega ustaša, pred partizanima mega partizan, pred liberalima mega liberal, pred sindikalistima mega sindikalist, lagat će, srat će, uradit će bilo šta.«

Taj sustav funkionira. Funkcionira i dalje, uza sve nedaće. Većina ljudi to želi, većina ljudi je zadovoljna; zato su glasovi za oficijelnu političku ponudu, duopol, stabilni.

A oni koji žele nešto izvan toga, vrlo su površni, emotivni, ne-reflektivni, podložni kako brzim mjenama vanjskih utisaka tako i hirovitim skokovima unutarnjih raspoloženja, te osciliraju između nekritičnosti i ultrakritičnosti.

Nitko ne može ponuditi alternativni sustav – sustav ideja prije svega, što znači ideologiju, sustav ideja o tome kakav svijet jest, kakav bi trebao biti i što bi trebalo činiti – koji bi mogao privući više od marginalnog broja ljudi – jer su se Hrvati u brizi za ovdje i sada odrekli univerzalizma uma. HDZ i SDP nude nabacane fraze bez sustavnosti jer suština sustava je u onome što svi znaju, ali nitko o tome ne govori. A vidjeli smo kakvu je kaotičnu kašu Most ponudio nakon izbora u studenome 2015, kad se neočekivano našao u situaciji da stvarno pregovara o vlasti; iako je bilo nekih dobrih ideja, cjelina je bila kaos a ne logos.

Sustav kao takav je ipak ključ za razumijevanje onoga što se događa. Mogu se osobe promijeniti, pa i osoba na vrhu, da se sustav ne promijeni. To se u HDZ-u više puta dogodilo i mase članstva su zaokrenule u punom trku a da se nitko nije poskliznuo, a u SDP-u još ne.

Mislim da je Ivica Račan bio drugačiji tip lidera, iako se sustav odnosa gradio već onda – pa je (sustav, ne Račan!) tražio povoljnog nasljednika – nekog tko može lijepo a isprazno pričat (čuvaj nas Boginjo idealista koji stvarno vjeruju u ono što pričaju! – kao što je navodno pozadinski moćnik Mosta Ivica Relkiović), a u pozadini vješto trgovati mastima i slastima. Zato su HDZ-ovi mogli promijeniti vođu i još par ljudi odbaciti, a da bit ostane ista. I SDP to može, ako bude potrebno.

Glede pak utjecaja na predstojeće izbore: mislim da neće biti velikih promjena raspoloženja birača, što god se događalo, upravo zbog stabilnosti kronističko-patronatsko-klijentelističke mreže posebnih interesa. Jedan dio liberala i ljevičara snebiva se ili čak šokira. Ali ovako ili onako će racionalizirati da ipak treba glasati za SDP. A i da ne žele -kome dati glas?

Nakon svih potresa koji su se događali od izbora u studenome 2013, obje glavna snage, koalicije oko HDZ i oko SDP, u anketama javnoga mnijenja otprilike su tamo, gdje su i bile; izgleda, zasad, da je samo Most na gubitku, ali će ostati značajan čimbenik. Međutim, dio se ljudi ipak premišlja, te će na kraju vjerojatno male promjene, 2-3% na ovu ili onu stranu, odlučiti pobjednika. Vidimo da predsjednici HDZ-a i SDP-a podjednako osciliraju i balansiraju, da bi privukli glasove centra i desnice (ali ne i ljevice).

Na kraju, unatoč katastrofalnom učinku vlade na čelu s HDZ-om, možda opet osvoje vlast. Možda, ipak, ovaj ispad odnese Milanoviću upravo tu bitnu marginu glasova. Bar neki liberali i ljevičari mogu odustati od glasa za SDP, a glasove desnice neće dobiti (iako ima bizarnih komentara desničara okolo na netu, da je baš odlično govorio, bolje od Plenkovića; a da njih dvojica zamjene mjesta!?).

Ne mislim da će se nešto bitno promijeniti i nakon slijedećih izbora, kako god završilo i kakva god vlada bila formirana – čak i da dođe na vlast više ljudi, koji stvarno žele nešto promijeniti (kao što su željeli neki Mostovci, ranije i neki SDP-ovci idr.). Inercija sustava i volje sudionika neće im dati da mijenjaju sustav. Samo oscilacije unutar sustava.

Oglasi

O autoru Zoran Oštrić

Osobni blog: http://zoranostric.blog.hr
Ovaj unos je objavljen u društvo, ideologije, izbori, politika i označen sa , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s