Od Poljske do Sirije: autoritarnost, vjera, socijalna briga…

Nova poljska konzervativna vlada pokazuje mišiće i zube u prvih desetak dana od konstituiranja (A silent coup in Poland?).

Poljska- Jaroslaw Kaczinski i Beata SzydloBivši šef Ureda za borbu protiv korupcije, koji je u ožujku o.g. bio osuđen na tri godine zatvora zbog korumpiranosti, imenovan je koordinatorom tajnh službi a predsjednik države udijelio mu je pomilovanje. Skidaju s programa kazališne predstave i prijete medijima. Uspjeli su osigurati dvotrećinsku većinu u Sejmu za brzinsko smjenjivanje pet članova Ustavnoga suda (za razliku od Hrvatske, previše liberalnih).

Socijalna isključenost mladih

Spomenuo sam Poljsku u tekstu o Portugalu (Portugal dobio vladu ljevice), prenoseći komentar u “The Guardianu”, koji povezuje izbore i socijalnu situaciju u Poljskoj i Portugalu. U potonjem je neki dan konstituirana ljevičarska vlada, ali postoji zajednička društena baza.

»Mlada generacija u Poljskoj, koja je u visokom postotku glasala za desničarsku Stranku prava i pravde, vide sebe kao žrtve: muče se za dobivanje dostojnih poslova, ili idu preko granice da ih nađu, a troškovi stanovanja su vrlo skupi. (…) “Očiti zaključak jest da su sreća i perspektiva mladih žrtvovane da bi kompanije, kako lokalne tako i međunarodne, postigle veće profite za svoje investicije.” (…) Slično je u Portugalu, samo što tamo za mlade uopće nema posla, čak ni prekarnih.(…) dnevnik Dziennik Gazeta Prawna komentira potpuni slom ljevice, koja nije osvojila nijedan mandat: “To ne iznenađuje, jer je njihov program uvelike preuzela “Pravo i pravda”.«

U Hrvatskoj, još nismo suočeni s takvom situacijom; HDZ-u nije palo napamet razvijati tu vrstu retorike, a ni drugima na desnici. “Živi zid” ponudio je samo rudimentarni aktivizam i nekoliko primitivnih parola, ali i s time je privukao znatan broj glasova mladih. Neko sličan mogao bi munjevito privući glasove starih, ako počnu kasniti isplate mirovina.

Desnica s lijevim ekonomskim programom?

Zanimljivo je dalje pratiti i analizirati to o “lijevom” (socijalnom, anti-austerity) ekonomskom programu. Ta je tema zapostavljena u velikoj većini komentara i polemika o desničarskim vladama u Mađarskoj, Slovačkoj, Poljskoj, Rusiji idr. (Bjelorusija je poseban slučaj).

U kojoj mjeri one nude stvarnu alternativnu neoliberalnoj paradigmi u ekonomskim politikama, strategiji i osnovnim koncepcijama (ekonomskom “svjetonazoru” ili “filozofiji”)?

Uvjetuju li društvene strukture, mentaliteti i tradicije da na istoku Europe takve alternative može uspješno zastupati i braniti samo nacionistička i kulturalna (“svjetonazorska”) desnica? Povijesno iskustvo nameće uznemirujuće analogije s usponom fašizama (nacionalni socijalizam, klerofašizam).

Svakako treba imati na umu i to, da centri moći u Europi doduše izražavaju nezadovoljto autoritarnim desnim tendencijama u nekim istočnim zemljama, ali su na pojavu Sirize reagirali krajnje surovo (odbijajući svaki ustupak, čak i protivno preporuci Međunarodnog monetarnog fonda), a retorski oštro i na najavu ulaska radikalne ljevice u portugalsku vladu. Izgleda da je danas ljevica opasnija, za razliku od situacije prije 15 godinakad je Jorg Heider ušau u austrijsku vladu, a tadašnja EU (socijalisti su bili na vlasti u većini država) oštro reagirala. Drugačije je van Europe.

Islamski fundamentalisti i socijalni programi

U islamskim zemljama, nakon propasti ljevičarski autoritarnih režima, modernisti zastupaju ideje osobne slobode i sekularnosti, ali su obično u ime slobodnoga tržišta protiv socijalnih programa vlade. Time zastupaju interese globalnog financijskog kapitala, stranih kompanija, autoritarnih režima te kronističkih mreža vlade i uskih slojeva bogataša. Patronatsko-klijentelističke veze povezuju političke lidere s klijentelističkim grupama, uglavnom relativno uskim dijelom srednje klase, za razliku od npr. Hrvatske, Italije ili Rusije gdje su mreže šire.

(Pogrešna je mantra malobrojnih, ali glasnih hrvatskih slobodnotržišnih fundamentalista da je jak ekonomski utjecaj države, odnosno političke elite, suprotan neoliberalizmu. Oni se savršeno nadopunjuju. Glorifikacija slobodnoga tržišta u ime načela slobodne konkurencije u praksi znači podržavanje interesa jakih, koji na tržištu pobjeđuju i zatim konkurenciju potiskuju, stvarajući monopole, oligopole i kronističke veze s političkim liderima. To je očito kod zaštite interesa banaka, trgovaca i uvoznika.)

Nasuprot tome, islamisti često nude siromasima djelatne mehanizme socijalne potpore. Pisao sam o tome u članku Klimatske promjene i izbjegličke krize, na blogu Ekološka ekonomija. Citiram nekoliko znanstvenih studija i izvještaja, s naročitim naglaskom na Siriju.

Vitalno je ovdje imati na umu da aktualna kriza nema samo jedan uzrok. U godinama 2006.-2010. Siriju je pogodila jaka suša, koja dovodi do katastrofe u poljorivredi. Predsjednik Bashar al-Assad nije davao potpore običnim farmerima, nego samo političkim saveznicima. Milijun i pol seljaka došlo je u gradove, a u zemlji je već bilo između 1,2 i 1,5 milijuna izbjeglica iz Iraka. Vlada je ukinula subvencije, pa su cijene hrane udvostručene. Na prosvjede, režim je reagirao surovo i time pritisnuo okidač građanskoga rata, koji je doveo do strašnih razaranja.

Nije neobično da umjerenjaci bivaju potisnuti kako se rat zaoštrava, a nameću se najfanatičniji. Ali bitno je shvatiti da islamski fundamentalisti među masama siromaha nisu samo nalazili dovoljan broj očajnika koje mogu mobilizirati, nego su njihove organizacije tijekom krize pružale istinsku socijalnu podršku.

One se protiv vlade, domaćih bogataša i stranih kompanija mogu pozivati na islamska vjerska načela i tradicije, kao što se u Europi konzervativci mogu pozivati na kršćanska načela i tradicije.

Socijalna alternativa jest nužna

Nisam u stanju procijeniti, koliko su parole obrane nacionalnih ekonomskih interesa i zaštite širokih slojeva naroda zasnovane na stvarnim ekonomskim strategijama, a koliko su tek isprazne parole, u interesu domaćih bogataša. Situacije u raznim zemljama svakako su različite.

Takva alternativa neoliberalnoj paradigmi u svakom slučaju jest potrebna, prvenstveno u zemljama koje su na ekonomskoj periferiji globalizirane ekonomije pod vlašću financijskog kapitala. Ali potreba postoji i u zemljama centra, o čemu u posljednjih nekoliko mjeseci svjedoče usponi otvorenih socijalista Jeremya Corbyna i Bernia Sandersa u UK i SAD.

Hrvatska je drugačija, jer nije u krizi: sustav socijalne podrške funkcionira izvrsno, a desničarski lideri bez prosvjeda svojih klijenata otvoreno održavaju kronističke veze s ekonomskim moćnicima. Zato se trenutno svi mogu 105% slagati o potrebnim reformama, a da se ne promjeni ništa bitno. Tako će i trajati, dok se ne promijeni.

Oglasi

O autoru Zoran Oštrić

Osobni blog: http://zoranostric.blog.hr
Ovaj unos je objavljen u Nekategorizirano. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s