Za politiku i još više za polis, ideje i ideologije su bitne, jer bez njih nema vizije i strategije

Čitam svoje stare tekstova i promišljam, što meni samom nešto znači i govori i danas, ili možda nešto može značiti i drugima. Ovo je drugi dio jednog članka, objavljenog na osobnom blogu 19. veljače 2011.. Osim ispravki tipfelera, samo jedan dodatak [u uglatoj zagradi].

theory betweenIdeja su važne. Dnevni pragmatizam ima svoje prednosti, ali stvara probleme (“eksterne troškove”), koji se na dulji rok gomilaju. I birači od stranaka traže, da imaju ideje – iako možda ni sami toga nisu svjesni.

Politička stranka mora nuditi i kretati od nekog sustava ideja, ideologije, idejnog jezgra, da bi na dulji rok napredovala.

Ne mora naravno ideologija biti kruta, dogmatična, totalitarna. Uvijek je moramo u praksi propitivati. Svaki skup ideja oslikava svijet manje ili više osiromašeno, pa ga se u svakodnevlju ne treba držati “kao pijan plota”.

Ali tvoj sustav političkih ideja je također sidro, da se sagledavaju vizije, a da one ne budu puko eskapističko maštanje. Uže, koje povezuje ono što jest i predodžbu o onome, što treba biti.

Ja sam u ideologiji zadrt, ali sam u politici fleksibilan. Nema recepta, gdje je granica između toga da se razumno prilagodiš, i toga da se prodaš. Niti između toga da zadovoljiš svoju taštinu, i da sve podrediš svojoj ambiciji. Zato politika i jest posebna vještina, nesvodljiva na teoriju.

Ljudi su proturječni. Neki ljudi, unatoč svemu, iako su tašti i ambiciozni, ipak istovremeno nešto rade i za ideale, za opće dobro, za pomoć drugima.

Kad su kretale političke stranke u Hrvatskoj, godine 1989., govorilo se o idejnim konceptima liberalizma, socijalne demokracije, demokršćanstva, nacionalizma. Ubrzo se s tom gnjavažom prestalo. Sve stranke postale su eklektične u idejama, posve uronjene u dnevno političarenje. Ideologije su proglašene staromodnim. Svi su prihvatili onu kombinaciju ideja, koja je tog trenutka u svijetu vladala (neoliberalizam u ekonomiji, protektivna a ne razvojna demokracija, kombinacija individualističkog liberalizma i umjerenog konzervativizma).

[Sad bih još tu samo dodao važnost socijalne strukture s onu stranu političke nadgradnje: žilavost kronističko-patronsko-klijentelističkog sustava. Taj sustav nastao je u godinama nakon 2SR i održava se usprkos promjeni političkog režima i državnog okvira. “Politika” se svodi na borbu posebnih interesa. Velika većina birača nije zainteresirana da se ta politikantska igra transcendira prema općim interesima i dugoročnoj viziji; sve taktika, ništa strategija. Rezultat? Mladi bježe.]

Već dvadeset godina, kad spomenem tu svoju sklonost idejama i usustavljanju ideja (ideologijama), objašnjavaju mi, uz ironičan smješak, kako je to prazno laprdanje, jer politika nije i ne treba biti ništa drugo, nego dnevno laviranje, pragmatizam i demagogija, a stranački programi su niz šupljih fraza i dobrih želja – nitko to ozbiljno ne shvaća.

Imamo “zelene” koji ne bi znali reći koja su četiri “stupa” zelene politike, “liberale” koji su zapravo čisti konzervativci, “socijaldemokrate” koji se ne usude izustiti riječ “radnik”, “pravaše”, koji se preneraze kad im kažeš kako je Ante Starčević slavio Veliku Francesku Revoluciju i mrzio popove.

Oni pak, koji na seminarima i okruglim stolovima o idejama, konceptima i vizijama mudruju, uvelike rezignirano prihvaćaju, da ih “oni gore” neće slušati. Odnosi moći i trenutni kratkoročni interesi moćnih uvijek će presuditi.

Duchampa nad Eve BabitzGdje smo sada svi zajedno, nakon dvadeset godina “razboritog pragmatizma”? Koliko birači vjeruju svim strankama zajedno, svim političarima zajedno? Na kratke staze – funkcinira. Na dulji rok – nazaduju stranke, nazaduje politika, gubi se legitimitet, nazaduje država, nakupljaju se frustracije.

Govorim o razlici između taktike i strategije. Kao šahist, koristim tu metaforu borbi. Šahist amater, koji ima iskustva i dobro računa poteze ali nema obrazovanja o načelima igre, uvijek se pita koji je najbolji slijedeći potez. I možda nijednom neće napraviti očitu grešku, ali će nakon 20 poteza protiv majstora najednom shvatiti da je izgubljen. Jer, majstor uvijek osmišljava dugoročnu strategiju.

Nakon dvadeset godina slijepog posrtanja, pod vodstvom dobrih taktičara a bez ikakve strategije (prvih deset godina imali smo na čelu anakronog ideologa, čije su ideje bile samo maska za hapanje), okruženi smo ruševinama nekadašnjih nada. “Nismo se za ovo borili”: slušao sam to kao mladić, slušaju to opet mladići od moje generacije.

Loša vijest jest, da smo na dnu. Dobra vijest glasi da se s poda ne može pasti.

Oglasi

O autoru Zoran Oštrić

Osobni blog: http://zoranostric.blog.hr
Ovaj unos je objavljen u demokracija, politika, politologija, svijest. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s